Jelena i Boris: Brak je pustolovina za hrabre!

BORIS:

Pišem svoje svjedočanstvo s malo većim zakašnjenjem. Inače nisam imao povjerenja u traženje djevojke preko interneta, ali kako sam razgovarao s prijateljicom koja je također tražila osobu za brak, bili smo jedno drugom podrška da se prijavimo na katSus. Molio sam se i ranije za buduću ženu i nikako nisam imao uspjeha u pronalasku prave! Odlučio sam se na još više molitve, dodajući i post za buduću ženu. Budući da ni nakon toga još nije bilo nikoga na vidiku, prijavio sam se na stranicu www.E5men gdje mladići poste jedni za druge jedan dan u mjesecu u svrhu pronalaženja svoje srodne duše. I tako sam upoznao Jelenu. Upoznali smo se preko katSusa u ožujku 2014., a prvi put smo se uživo sreli na Uskrsni ponedjeljak 2014. u Zagrebu. Kako je Jelena iz Imotskog, a ja iz Osijeka, dijelilo nas je dosta kilometara i nismo se mogli baš često viđati. Zato bi se jako često čuli i dogovorili za molitvu krunice preko mobitela koja je bila skoro svaki dan. Jelena je predložila da hodamo bez poljubaca na što sam pristao i vidio sam da smo po tome puno dobili, bolje se upoznali kroz kratko vrijeme jer kad bi se vidjeli kvalitetno bi proveli te trenutke. Naravno, nije baš sve teklo tako glatko, jer komunicirati preko mobitela nije jednostavno kako se na prvi pogled čini, pogotovo kad nekoga tek upoznaješ. To je pogodovalo i tome da je u međuvremenu naša veza na daljinu jedno vrijeme i pukla! ( Tada se Jelena naljutila na mene i u slijedećem se razdoblju nije više htjela niti javiti na mobitel, ponekad bi odgovorila na mail. Ja sam nastavio moliti i postiti, i to još intenzivnije nego dotad – uključivši dosta molitve i više posta u vremenu od 40 dana da vidim kako dalje; htio sam dobiti odgovor od Gospodina je li ona prava osoba za mene, što mi je činiti. I kad je došao 40-ti dan, točno tada, Jelena se ipak javila i polako smo ponovno uspostavljali kontakt. Ovaj put bili smo bolji - naš je odnos napredovao i nakon nekoliko mjeseci mi smo se zaručili (15.2.2015.), a vjenčali se 27.6.2015. Drago mi je da se pokrenula stranica katSus jer nikada ne bih upoznao moju Jelenu. Rado preporučam svima ovu stranicu. U travnju 2016. dobili smo i malog Samuela. Želimo vam obilje Božjeg blagoslova u potrazi i nadamo se da će vam naše svjedočanstvo dati još više nade da Bogu ništa nije nemoguće!

JELENA:

Dragi naši s katSusa!

Oprostite što se tek javljam - ne sjedam baš često za laptop otkad sam uplovila u bračnu luku. Da, dobro ste pročitali, preko katSusa Gospodin se u svojoj providnosti pobrinuo da upoznam muža. Već par mjeseci on me podsjeća da sročim neko svjedočanstvo za katSus po kojem ćete svi vi koji svoj poziv još tražite biti ohrabreni i učvršćeni da slijedite onaj unutarnji glas koji nam govori kako uvijek ima nade i da nikada i nikada ne treba odustati, ali ja baš nisam poslušna kršćanska žena, nikako to napraviti...i sad je s našim veselim šestomjesečnim Samuelom u igri na dvorištu, preuzeo ga je upravo stoga da se ja uspijem u miru sabrati i sastaviti nešto suvislo za vas. Napokon, dodao bi on. Zna da se malo švercam kopajući po starim porukama koje sam slala prijateljicama uoči vjenčanja, kao i nekolicini momaka tu sa stranice kad sam se ispričavala što se još nisam odjavila i objašnjavala svoju novu situaciju želeći im svu sreću u potrazi za onom pravom. Lakše mi je iskoristiti već napisano, nego nešto pametno napisati sad nakon toliko vremena.

Duže od Borisa ja sam bila na sličnim stranicama za upoznavanje, bila na dosta kava poslije kojih sam ostajala razočarana tako da više i nisam nešto očekivala od ovakvog načina pronalaženja bračnog druga. Oboje smo dobili besplatno članstvo povodom pokretanja katSusa pa sam iz čiste znatiželje prihvatila još jedan izazov. Na prvu me Boris nije nimalo zanimao, bila sam samo pristojna u našem dopisivanju i ništa više. Čak se i nismo nešto dugo dopisivali kad je on čestitajući mi Uskrs dok sam bila kod brata u Zagrebu predložio da se nađemo, a ja pristala misleći kako nemam što izgubiti - kad sam već tu, jednostavno mi je usput, a svakako nakon svih susreta više nemam nimalo treme za kavu s nekim nepoznatim, nema vožnje od kuće ni pakiranja ili dočekivanja nekoga da dođe u moj grad, nema one slatke strepnje...baš mi je svejedno ovaj put!!! Uživo Boris nije bio "kao svi ostali", željela sam ga bolje upoznati. Nešto me vuklo k njemu i naši su razgovori postajali sve duži i dublji dok se nismo odvažili i načeli teme o eventualnoj zajedničkoj budućnosti...u stilu: što bi bilo kad bismo se mi vjenčali, gdje bi to bilo, s koliko ljudi, bez čega koje od nas ne bi moglo u životu, što smo kadri ostaviti i na što pristati, a što ne, i tako. Hodali smo u apsolutnoj čistoći, čuli se svaki dan mobitelom, puuuno, puno razgovarali i zajednički molili, viđali se svakih mjesec, dva uživo na jedno tri-četiri dana...i nakon malo manje od godine dana tako provedene odlučili otići pred oltar, pred Bogom i Crkvom trajno vezati svoje živote svetim sakramentom ženidbe. Sretali smo se u Zagrebu kad bih ja prespavala kod brata, on kod prijatelja (svog vjenčanog kuma kasnije) ili pak u Imotskom kad je na me spadala organizacija noćenja pa sam ga smještala kod obitelji svoje jako bliske prijateljice, isto kasnije moje vjenčane kume (. Do vjenčanja i dijeljenja pozivnica ja u Osijeku uopće nisam bila i taj dio priče je za mene poseban - nije mi nimalo žao što sam odabrala upoznati njegovu obitelj, prijatelje i rodni kraj tek tada...to bih opet ponovila bez trunka premišljanja. Sve skupa, bilo je lijepo proživjeti ovakvo hodanje na daljinu, ali i stresno i naporno u isti mah. Kad prevrtim film unatrag i osvrnem se detaljnije na našu vezu mogu reći da je zapravo to trajalo kao vječnost, dugo sam vagala i premišljala se oko toga želim li i mogu li uopće ući u nešto ozbiljnije s njim. On je dotle uporno molio i postio za me, trudio se oko mene i bio blizu kad mi je bilo teško, pokazujući koliko mu je stalo. Bio je drag i topao, strpljiv sa mnom najviše što je mogao. Ponekad mi njegov način nimalo nije odgovarao, htjela sam nekog sebi sličnijeg, iritiralo me sve što bi rekao i pitala sam se je li me to namjerno provocira ili baš ne zna sa mnom. Činilo se da sve ide u vrlo krivom smjeru. Čim bi se pojavila neka takva nesuglasica, nerazumijevanje u našoj komunikaciji, ja bih se uplašila...pa bi to već nekako izgladili i krenuli naprijed do neke nove planine od problema. I sama sam molila da mi Bog udijeli malo svog Svetog Duha da mogu razlučiti što mi je činiti. Svašta se kroz to vrijeme događalo, a Bog je stvarno bio vjeran dajući mnoge znakove kojima nas je usmjeravao. Odlučivale su sitnice - ljudi, događaji, neki susret, komentar, neobične podudarnosti, svakodnevne geste pristigle u sretan čas. Osim naše zajedničke molitve koju smo prakticirali u svakom telefonskom razgovoru, molili su i naši prijatelji za nas, a i mnogi fratri i časne koje nas znaju, posebno karmelićanke iz Đakovačke Breznice kojima puno dugujem i moje se srce napokon predalo. Primila sam mir i sigurnost, želju da s njim provedem život, makar smo toliko različiti. U onim bitnim stvarima se ipak slažemo, a stigla sam vidjeti i kako reagira u pojedinim situacijama koje su za me značajne.Tu je bilo toliko detalja, što stvarnih činjenica, što onih iz prostora srca, da ja to više ne znam ni sama poredati u ovom trenutku, a kamoli ih napisati. Uglavnom, ja sam s vremenom postala radosna zbog toga što smo zajedno, lijepo mi je bilo s njim. Znala sam da me voli, a zavoljela sam i ja njega i ovo je bilo dovoljno za odluku da se udam za Borisa. Možda za nekoga i nije impresivna ljubavna priča, ali ja sam se u svom srcu mogla pouzdati u to da će biti dobro, da će nas Božja milost pomagati jer tko smo mi sami po sebi i što smo dobroga kadri učiniti?! Apsolutno ništa. Ali zato s Njim možemo sve!!! Danas smo zahvalni na svemu što On svakim novim jutrom čini s nama i za nas, nekad i kroz veliku muku i odricanja, ali uvijek na naše dobro i u konačnici - za pravu, duboku i istinsku radost koja je već predokus one vječne, nebeske. Gotovo odmah nakon vjenčanja ja sam ostala u blagoslovljenom stanju unatoč tome što mi je već 35 godina, dobro sam iznijela trudnoću i imala čudesan porod, tako da je Svemogući i u ovome bio vjeran podarivši nam lijepog, dobrog i milog dječaka, našu radost malu. Spremni smo primiti još djece ako je to volja Božja. Brak je pustolovina samo za hrabre, a život prepun iznenađenja koja je glupo odbiti samo zato što im se nismo nadali...bar u tom obliku ne. Ljubav je čudo s kojim valja znati. Neka vas u svemu prati Božji blagoslov! Često se pomolimo za vas i nastavit ćemo s tim.

Sve priče sretnih parova