Nedjeljno promišljanje - budimo djeca Uskrsnuća

Naš Bog - Bog živih!

Iz Evanđelja po Luki, Lk 20,27-38

Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: "Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu."

Reče im Isus: "Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća."

"A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!"

Promišljanje

Pred nama je srž naše vjere – uskrsnuće. Naša vjera i život dobivaju svoj smisao upravo pred otajstvom uskrsnuća. Isus Krist je objavio radosnu vijest, a to je da smo svi mi pozvani na vječno zajedništvo s Gospodinom u vječnosti. Tome smjera naše postojanje.

U prvom čitanju slušali smo o vjeri Makabejaca, koji ni pod prijetnjom smrti nisu odstupili od zakona Božjih. Strani vladar, tiranin, okupator od njih je zahtijevao jednu banalnu stvar – da jedu zabranjeno meso. Čin koji sam po sebi nije ništa posebno zahtjevan, ali koji duboko mijenja sve ono što ti Makabejci jesu. Njihov život je bio neodvojivo povezan s vjerom, vjera je oblikovala njihove odluke, stoga jedan čin u kojemu se oni odluče prekršiti zapovjedi te vjere za njih je ravna potpunoj smrti, nestanku njihove čitave egzistencije.

Nisu prekršili zapovjedi, nisu jeli zabranjeno meso, već su radije prihvatili fizičku smrt kako bi zadobili uskrsnuće. Vjera u uskrsnuće dala im je snage da se drže zapovjedi Gospodina, te tako zadobili zajedništvo s njime.

Ovaj primjer nam pokazuje kako se isplati živjeti po Božjemu jer jedino tako možemo doći u posjed vječnoga života.

Evanđelje po Luki nas, nakon što smo kroz prijašnje nedjelje pratili Isusov put prema Jeruzalemu te raznorazne zgode i nezgode s kojima se susretao, danas nas evanđelist Luka smješta u sam grad Jeruzalem. Donosi nam jednu problematsku situaciju koja ima za cilj pokazati nevjerodostojnost Isusa, te omalovažiti njegov nauk i njegov život. Saduceji su bili dio Izraelskog naroda, određena politička stranka, struja u Židovstvu, koja je priznavala jedino Petoknjižje, odnosno ono što je Mojsije ostavio u baštinu.

Isključili su razvoj predaje te nastojali živjeti prema idealu Mojsija i njegovih propisa. U njima nema spomena o uskrsnuću, stoga su oni smatrali kako taj nauk nije poželjan odnosno uopće potreban.

Prvo čitanje  smo čuli u biti je napisano na grčkom, a ne na hebrejskom, te pripada kasnijem razvoju Biblije, donoseći nove podatke i objavu Božju. Saducejima je to bilo neprihvatljivo. S druge strane, na političkoj sceni, upravo su saduceji blisko surađivali s okupatorskom Rimskom vlašću, te su zauzimali istaknuto mjesto u hijerarhiji uprave tadašnje Rimske provincije Judeje.

Oni pred Isusa stavljaju jedan slučaj, s namjerom da diskreditiraju njegov stav prema uskrsnuću. Žena koja je imala sedam muževa, o uskrsnuće čija će biti? Nije bila namjera saduceja da razumiju, upoznaju, dijalogiziraju već da pokažu kako je takav nauk u sebi isključiv i kontradiktoran.

Što čini Isus? Nije ih napao, osudio, rekao im da ništa ne znaju, da su zatvorenog srca, hladni i racionalni. Isus ih poučava. Pokazuje im, polazeći od petoknjižja (dakle, onoga što oni priznaju) kako je Bog Bog živih a ne mrtvih. Bog se objavio Mojsiju kako „Ja sam onaj koji jesam“ što će reći ja sam život sam u sebi, onaj koji živi, koji je bio, koji jest i koji dolazi. I naziva se Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev – pokazujući kako je On Bog živih a ne mrtvih. 

 Svi mi živimo Bogu, jer Bog nema namjeru da nas uništi, ubije, osakati ili učini beznadnim, već želi da živimo ispunjenim životom. Nadalje, Isus ističe kako se oni koji uskrsnu, taj život biti drugačiji od našeg sadašnjeg života, neće se tamo ženiti i udavati, a opet će postojati.

I ja i ti i svi mi skupa ćemo biti ondje kao osobe, pojedinci, ali na jedan drugačiji način. To je zato što ćemo živjeti u zajedništvu s Bogom na jedan osobniji, intimniji način. 

Gledat ćemo ga licem u lice, a tko ga tako gleda, mora biti drugačiji jer inače ne bi mogao postojati pred Bogom. Bog je u sebi svetost i savršenost i pred njim, pred njegovim licem ne može biti ništa nesavršeno – upravo zato ćemo i biti preobraženi o uskrsnuću i dobit ćemo novi život. Pred vas bih stavio ovu stvarnost koju je Isus nazvao da smo svi sinovi Uskrsnuća. Naša vjera potekla je iz stvarnosti uskrsnuća Isusa Krista od mrtvih.

On je bio ista osoba kakva je bila za života, ali preobražena. Upravo je ta vjera i taj susret apostolima omogućio da povjeruju u njega u potpunosti i da svoje živote promjene tako da čine djela u sadašnjosti iz perspektive budućnosti. Zato su sve patnje i pogrde, probleme, teškoće, podnosili sa sviješću da već tada u tom trenutku žive svoj Uskrs – svoje zajedništvo s Bogom.

Razmislimo o tome na koji način i kako mi postupamo u našem vlastitom životu, kako razumijemo svoj život i sve što se u njemu događa. 

Dopuštamo li da nas mediji, Internet, negativne statistike obuhvate tako da postanemo obeshrabreni i prestanemo razmišljati kako je iznad nas Bog koji nas je stvorio i koji nas ljudi i želi da budemo sretni.

Možda i mislimo kako nema smisla uopće činiti dobro i biti dobar jer ionako sve nekako tone u sivilo. I mi smo pozvani biti djeca Uskrsnuća i to već danas. Sada. To što smo došli na sv. Misu pokazuje našu želju da budemo sin/kćer uskrsnuća.

Susretnimo se danas s Isusom u njegovoj riječi i pričesti. Pronađimo mjesto za Boga u našem srcu i to tako da svojim bližnjima koje susrećemo učinimo nešto lijepo, koliko god se nama činilo to banalno.

Napamet mi pada jedna rečenica iz jednog filma, u kojoj glavni lik odlučuje otići u Južnu Ameriku da pomogne u borbi protiv ropstva, njegov otac mu kaže kako to opće nije važno jer sve što on učini je kap u moru. Sin mu odgovara da od čega se sastoji more nego od mnoštva kapljica. Stoga nastojmo živjeti kao djeca Uskrsnuća, borimo se da budemo sretni i radosni i to tako da činimo dobro. Nemojmo se dati svladati zlom, nego dobrim pobjeđujmo zlo. U tome nismo sami, s nama je naš Bog jer je On Bog živih a ne mrtvih.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti