Promišljanje - o kušnjama

Napast je usmjerena na tri ključne komponentne ljudskog bića – hrana, ponos i moć

Iz Evanđelja po Mateju; Mt 4,1-11

Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom." A on odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." Isus mu kaza: "Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: "Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš." Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!" Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Promišljanje

Slavimo I. korizmenu nedjelju. Pred nas se stavljaju problemi napasti i odgovora na nju. U prvom čitanju čuli smo izvještaj o prvom grijehu. Čovjek bijaše zavaran od strane zmije da ubere plod s kojeg mu je bilo zabranjeno uzeti. Nije stvar bila u tome da je plod štetan, već se radi o odvraćanju svojega života od Boga. Nije problem niti u tome da se želi biti kao Bog, jer je to upisano u srce svakoga od nas da budemo djeca Božja, što znači da smo u jednoj mjeri slični njemu.

Radi se o tome da je čovjek povjerovao zmiji koja je ubacila sumnju u srce čovječje. Zmija je otkrila da postoji određen put oslobađanja čovjeka od nekakvih zabrana. Govor je to o slobodnom, aktivnom i stvaralačkom čovjeku koji sam kreira svoj život i budućnost. Želeći postati sam kreatorom svoje čitave sudbine čovjek je izgubio ono najvrednije. Okrenuo se od Boga sebi i sebe promatrao kao izvorom vlastitog života u kojemu se nalazi životni smisao. Istu stvar je Sotona učinio ne želeći prihvatiti volju Božju koji želi da se svi ljudi spase i da žive radosno, odbio je priznati da Bog ljubi i čovjeka kojega je stvorio na svoju sliku te da je Sin Božji onaj koji je došao spasiti palog čovjeka.

Iz tih razloga Sotona mrzi čovjeka i želi ga na sve žive načine udaljiti od Boga. Ne može ga natjerati da griješi, ne može preuzeti moć nad našom voljom ali nam može oblikovati situacije u životu da lakše pristanem na grijeh.

Zato nam je i potreban veliki zagovornik, veliki svećenik, Isus Krist, da nam pokaže kako se paralelno s izljevom grijeha na svijet izlila i milost Božja. Milost gradi novi svijet, ona raspoređuje putanje našeg života tako da mogu uistinu biti usmjereni izgradnji svakoga od nas prema mjeri uzrasta punine Isusa Krista.

To nam poručuje sv. Pavao u Poslanici Rimljanima kada kaže: I dar - to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha - opravdanjem. Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva - po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu - po Jednome, Isusu Kristu. Dakle, grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život!

Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. (Rim 5, 16-19)

Vidimo i u današnjem evanđelju da ni Isus nije bio ostavljen po strani po pitanju napasti. Možda mislimo da Bog za nas sprema samo dobre stvari, da se neke stvari i naše čežnje nužno moraju ostvariti jer je naš Bog tako dobar. U tom razmišljanju često ne postavljamo pitanje bi li to što želimo bilo uistinu najbolje za nas?

Isus biva kušan nakon što je postio 40 dana i 40 noći. Đavao je čekao da Isus bude ranjiv, da bude gladan, osamljen, podložan različitim sugestijama. I pristupa mu, te želi utvrditi dali je On sin Božji.

Citira Sveto Pismo, želeći pokazati kako postoji opravdanje za kršenje zakona, na isti način kako je pristupio Evi u Rajskom vrtu. Isusa želi navesti da se okrene od Oca te da se u konačnici podvrgne njemu, Sotoni. To bi bila ultimativna pobjeda Sotone – da Sin Božji njemu se pokloni.

Napast je usmjerena na tri ključne komponentne ljudskog bića – hrana, ponos i moć.

Ne radi se o hrani kao štetnom elementu koji škodi čovjeku ili o prejedanju. Stvar je tu da čovjek postaje mlitav kada popušta tjelesnim užicima – polazeći od hrane, udobnosti života, komotnog i lagodnog življenja, bez nekog zauzimanja za svoj život i za vjeru i svoje prijatelje. Živeći kao „bubreg u loju“. Tu se skriva opasanost da zanemarimo prvo svoj odnos prema sebi, onda prema drugima i u konačnici prema Bogu jer postanemo samodostatni. A to je pogibeljno jer takav život nema smisla. Slijed takvog života vodi u zadovoljavanje mediokritetom, bez ostvarivanja životnih potencijala.

Isus odgovara drugim citatom iz Biblije da čovjek ne živi samo o kruhu već o svakoj riječi što izlazi iz usta Božjih – želi reći da se čovjek ne može pozivati na Boga kad mu odgovara već treba promatrati sveukupnost riječi Božjih (Svetog Pisma) te uvijek stremiti potpunom razvoju osobe, a ne samo ugađanju sjetilnosti (hrana, seks i ugodnost).

Nastavljaju se kušnje napadom na ponos. Odnio je Isusa na vrh hrama i rekao neka se baci, ta anđeli će ga spasiti. Bio bi to odličan potez! Svi bi rekli da to je pravi prorok, pravi kralj, Sin Božji ako bi vidjeli čudo takvog razmjera. I mi u životu tražimo nekakva čuda da se ostvari ovo ili ono misleći kako je to znak da nas Bog voli. Sreću tražimo na krivim mjestima. Mislimo da smo posebni i da možemo ostvariti što god želimo sve dok nam naši osjećaji i naš razum govori kako ono što činimo jest dobro. Ignoriramo i svoju okolinu a i sami znakove koje nam naše tijelo daje na putu da ostvarimo neke ciljeve. Mislimo kako tehnologija i blagodati civilizacije daju nam za pravo da budemo netko i nešto. Isus odgovara ne iskušavaj Gospodina. Kakvo iskušavanje? Tako da bi ako bi Isus učinio čudo onda bi ga ljudi zbog čuda voljeli, a ne jer su ga uistinu prihvatili. I mi kad podlegnemo napasti na grijeh vidimo da zapravo smo se zarobili grijehom.

S Bogom ne možemo trgovati – ja ću ovo učiniti ti meni ono. Bog nas ljubi i želi da mi budemo sretni ali to možemo ostvariti tako da prihvatimo njegovu Volju koja se često očituje u životu kroz križ – da pomažemo svojoj braći i sestrama i gledamo životu u oči hrabro svjedočeći svoju vjeru.

Moć je područje gdje je čovjek posebno osjetljiv. Svi vole osjećati se moćno, snažno, sposobno i tu najlakše podlegnemo napasti oholosti, uznositosti, drskosti. Sotona je rekao Isus neka poklekne pred njim i sve će biti njegovo. Da bi vladao svime, Isus je trebao zaboraviti na Oca. To je definicija pakla – okrenuti se u potpunosti od Boga, izolirati se. Isus zato jasno ističe kako treba služiti jedino Bogu. Služenje Bogu nije služenje koje čovjeka uništava već ga izgrađuje u jednog novog čovjeka. U čovjeka koji je, poput Isusa, tu za sve, osobito za grešnike i slabe u društvu. Primjer napasti u pustinji pokazuje nam kako i mi možemo svladati napasti i teškoće u životu. Potrebno je slijediti Isusov primjer te graditi svoj život na poniznosti, skromnosti i služenju.

Sve to treba svoj temelj imati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ukratko prema cjelokupnosti života. Tako ćemo se izgrađivati u ljude koji će moći ovom svijetu pokazati da postoji dobrota, radost i svjetlost.

Kako je to lijepo rekao sv. Ivan Pavao II: Tama jedino može biti raspršena svjetlošću, a mržnja može biti svladana jedino ljubavlju. Nastojmo i mi ti činiti u ovoj korizmi, dobrim svladavati zlo da mognemo biti pravi nasljedovatelji Isusa Krista.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti