Nedjeljno promišljanje - umnoži nam vjeru Gospodine

...da čovjek čovjeku bude - čovjek!

Iz Evanđelja po Luki; Lk 17,5-10

Apostoli zamole Gospodina: "Umnoži nam vjeru!" Gospodin im odvrati: "Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: `Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!` I on bi vas poslušao." "Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: `Dođi brzo i sjedni za stol?` Neće li mu naprotiv reći: `Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?` Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: `Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!`"

Promišljanje 

Pitamo li se ponekad što bi to za nas značila vjera? Kakva mora biti naša vjera? I u konačnici, što je to vjera? Današnja nedjeljna čitanja nude nam smjernice koje vode dubljem razumijevanju našeg odnosa prema Gospodinu koji se očituje kroz našu vjeru. Prorok Habakuk, živeći i djelujući u vrijeme kada su Babilonci postali međunarodna sila, a Izrael se našao usred rata te je dio naroda mora otići u ropstvo. Habakuk je ostao u Jeruzalemu te se obraća Gospodinu za pomoć. Gospodin odgovara da, unatoč nasilju i poteškoćama, negativnostima i svim problemima, život Izraelca nije izgubljen. Božja obećanja i dalje stoje.

Onaj tko je nepravedan propast će, a onaj tko je pravedan preživjet će jer pravednik živi od vjere. Ovdje je vjera u uskom odnosu prema Bogu, a očituje se kroz pravednost. Pravednost, ako ju nastojimo definirati najjednostavnije jest pružanje svakome onoga što mu pripada. Ona ima dva smjera – pružati Bogu što njega ide (bogoslužje, vjera, vršenje zapovjedi) i čovjeka (ljubiti ga kao samoga sebe). U konačnici to znači ponašati se u skladu s vjerom jer vjera oblikuje čovjekov život tako da on postaje svjestan kako mu Bog nije daleko, već blizu kao nekada dok su Izraelci hodali u pustinju.

Knjiga Ponovljenog zakona ističe nam tu istinu: A vidio si, uostalom, i u pustinji, gdje te Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića. (Pnz 1, 31) Takva vjera oblikuje život jer ti si svjestan da je Bog uza te, i u skladu s time oblikuješ svoj život. Isus u današnjem evanđeoskom odlomku odgovara na zahtjev apostola da im umnoži vjeru. U prijašnjim odlomcima učenici (dio šire skupine onih koji idu za Isusom) su tražili da im određene stvari pojasni i produbi. Ovdje sada imamo apostole koji su najuži suradnici Isusovi te ujedno i predstavnici široke mase koja ide za njim.

Apostoli su odrastali u jednom farizejskom okružju koji je nastojao pokazati kako se vjera može zadobiti kroz vlastita djela. To je pretjerano pouzdanje u vlastite snage te borba oko ispunjenja određenih propisa s jasnim ciljem da se dobije nagrada od strane Boga. Isus otkriva pravi smisao vjere. I mi danas često nismo dakle od farizejskog poimanja vjere. Vjera koja, kroz određeno zasluživanje i trud postiže da nam Bog ispuni očekivanja. I sve što molimo bit će nam ostvareno jer smo to nekako zaslužili. Vidimo da današnji čovjek očekuje da sve bude posloženo, normalno, da po nekom pravu zaslužuje da sve u životu ide glatko i da mu se nitko ne miješa u život i da sam sebi bude mjera. U takvom poimanju stvarnosti, moj bližnji, ne postaje uistinu bližnji, već sredstvo da ostvarim neke osobne ambicije.

To je uistinu svijet, gdje molitva i duhovnost nemaju svrhu da ostvare odnos s Gospodinom i s bližnjim, već postaju samo mjesto gdje neke svoje potrebe ispunim i to je to. Tu je korijen indiferentizma prema duhovnosti. Nije važno ono što mi ne koristi i što nema veze s mojim životom. Takvo poimanje je u suprotnosti s naukom Isusa Krista. U ovom evanđeoskom odlomku ističe se koliko je potrebno imati ispravni vid vjere u vlastitom životu. Sluge ne očekuju neku nagradu od gospodara za ono što su učinili – ta dužnost im je da to učine. Vjernik takav stav treba imati u odnosu prema Bogu. Vjera tu pronalazi svoj temelj. Dužnost je naša da živimo prema onome što nas je Isus naučio – ljubiti Boga i ljubiti bližnjega. Moj odnos s Bogom jest važan jer poprima formu života. Oblikuje ono što jesam i kako se ponašam. Sluga zna što mu je činiti i to čini. I u skladu s time dobiva nagradu – krov nad glavom, hranu, novac. Sluga ne očekuje ništa posebno od svog gospodara, ali ne odustaje zato od toga da mu što bolje služi.

Naša vjera je beskorisna ako mislimo da nam Bog mora svaku molitvu uslišiti jer smo mi pravedni, jer mi to zaslužujemo, jer mi to trebamo. Takav stav je stav nevjernika, onoga tko ne razumije bit odnosa s Bogom. Srž je odnosa susret s Bogom, a onda i s čovjekom. Tu se skriva ta veza o kojoj Isus govori kad spominje sluge – oni su vjerni gospodaru. Mi, kao učenici Isusovi pozvani smo na istu stvar. Ne jer smo pravedni, već jer smo grešni. Nama je potrebno Božje milosrđe. Bog nas ljubi i tu se nalazi taj odnos vjere.

Bog je vjeran svojem obećanju, poslao je Sina svoga da nas spasi. Prihvaćamo li tu istinu? Znademo li da smo grešni i da trebamo biti zahvalni Bogu na tome što nam je dao priliku da stupimo u odnos vjere prema njemu?

Vjera jest forma života. To je stav srca i duše koji se prelijeva na cjelokupni ljudski život. Ne mogu reći da ljubim Boga a mrzim svojeg bližnjega. Vjera je moj odnos prema stvarnosti koja me okružuje. Patnja, bol, radost i žalost – sve to ima mjesto u mojem životu. Da bih to ispravno razumio i pronašao ispunjenje života okrenut ću se Gospodinu. Vjerovat ću da On zna bolje od mene ono što mi treba te ću se voditi primjerom života Isusa Krista. Za to mi je dana prilika da se susretnem s Isusom u Euharistiji. Ispovjedimo se i susretnimo se s Isusom u riječi Svetog Pisma koju slušamo i tijelu i krvi Isusovoj koju primamo. Budimo vjerni Isusovim obećanjima da ćemo postići nebesku slavu ako ustrajemo u kušnjama ovoga života. Tada i samo tada ostvarit ćemo veliki ideal čovječanstva – da čovjek bude čovjeku čovjek.

Vjera je tu povezana s ljubavlju. Ljubi i čini što želiš, kaže sv. Augustin. Tko ljubi taj i u poteškoćama pronalazi smisao i ne odustaje od ljubljenoga kada se ispriječi patnja i bol. Vjera nam otvara srce da prihvatimo poziv Božji, a ljubav nam daje snage da izvršimo ono na što smo krštenjem pozvani – biti dijete Božje.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti