Promišljanje - samo otvoreno srce susreće Gospodina

Iz Evanđelja po Luki; Lk 24,13-35 I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, pribli

Promišljanje

Život svakog učenika Isusova pokreće nada da je Isus uistinu uskrsnuo. Uskrsnuće kao polazište nade jest središte života svakog vjernika. Vidimo kako se to odvijalo u prvoj crkvi. U prvom čitanju, slušajući govor apostola Petra čuli smo kako je Isus živ, On koji je bio smaknut od strane velikog svećenika i glavara narodnih nije ostao u grozoti smrti, već mu je sam Gospodin pokazao put života.

Upravo taj put života jest ono za čime je žudio apostol Petar i što mu je bilo posebno na srcu da prenese svima nama. Stoga on u svojoj poslanici, čiji odlomak smo čuli u današnjem drugom čitanju jasno ističe kako se treba okrenuti od svojeg ispraznog načina života i proživjeti vrijeme svojeg putovanja u bogobojaznosti. Ispraznost života znači da se život provodio bez nade u vječnost, gledajući jedino u prolaznu materiju i užitke koje trenutno možemo ovdje dobiti, ali nam ne pružaju istinsko ispunjenje i radost dubine srca. Bogobojaznost pak, proizlazi iz činjenice da smo otkupljeni krvlju Isusovom. I ta krv zavređuje poštovanje. Iz toga proizlazi bogobojaznost – da se predajem vršenju volje Božje, a ne samo nekakvom užitku i nasladi ovdje. Ta Božja volja prije svega znači, kako nas uči sv. Petar da vjerujemo Gospodinu da je uskrisio Isusa te tako naša nada i vjera bude u Gospodinu. Njemu vjerujemo i ta vjera i nada oblikuje život ovdje na zemlji.

Plodove nade čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku. Dvojica učenika idu u Emaus tužni jer Isus nije otkupio Izraela. Oni bježe iz Jeruzalema, njihove nade su uništene, sve lađe su im potopljene jer se nije dogodilo ono što su htjeli – političko otkupljenje Izraela, gdje će zavladati novo vrijeme u kojemu će biti pravednost i mir. Ostali su na razini ovoga svijeta i ovozemaljskih političkih igara. U tom trenutku im se približi Isus, ali ga oni ne prepoznaše. To bijaše skriveno njihovim očima – ta gledali su samo na zemaljsko. Pošto su Isusu objasnili zašto su tužni, on im je tumačio što sve u Pismima ima zapisano o njemu. Nije ih uvjeravao svojim riječima, nije im pokazao svoje rane, nije učinio neko čudo – već im pokazuje da Pismo govori o svemu tome. Došavši do mjesta, privoljeli su Isusa da ostane i večera s njima. Večera uvijek predmnijeva i zajedništvo i druženje, otvaranje svojeg srca drugome te provođenje vremena s drugim. Dvojica učenika su željela nastaviti druženje s Isusom, željeli su produbiti to znanje i taj susret s Riječi koju im je On tumačio. On pristade. I dok su večerali, uzme kruh, blagoslovi ga i razlomi – i oni prepoznaše da je Isus. I on nestade. Oni se pogledaše i kažu – On je, srce nam je gorjelo dok smo ga slušali putem. I oni se vraćaju u Jeruzalem, u mjestu muke i patnje, gdje je Isus pogubljen, kako bi posvjedočili – Isus je uskrsnuo, i doista se ukazao Šimunu.

Gdje je bio strah i tuga, sada je došla radost i hrabrost. Ovaj susret s učenicima na putu u Emaus nam svjedoči kako nije najvažnije vidjeti Isusa svojim očima, već susresti se s njime u Sv. Pismu i kroz Euharistiju. Euharistija je sažetak muke, smrti i uskrsnuća – spomen čin u kojoj se doživljava susret Neba i zemlje, Isusa i svakog tko dolazi na euharistiju otvorena srca.

U središtu se nalazi iskustvo otvorenog srca koje se nada susreti Gospodina. Isusovim uskrsnućem nije dokinuta smrt, patnja, teškoće, bol, osamljenost – već je pokazana staza života. Pokazano je da Gospodin ljubi svoj narod i ta ljubav ima konkretnu posljedicu za onoga tko vjeruje – oblikovanje života u skladu s tom činjenicom. Dvojica učenika su to iskusila – bili su u strahu, tad im biva objašnjeno kako se susreti s Gospodinom kroz Pisma, da bi u konačnici doživjeli izravan kontakt s Gospodinom u euharistiji. I to je predivna stvarnost uskrsnuća.

U našem današnjem životu, sama činjenica uskrsnuća nam se može činiti jako dalekom i stranom. Vidimo kako sve više duh komunizma uzima mah u našem društvu. Pri tome mislim na ideologiju kojoj je cilj materijalna stvarnost koja ne podnosi, dapače, mrzi bilo što vezano uz duh, osobito u Gospodina i Crkvu. Vrijeme Crkve vrijeme je progonstva, naša domovina nije u ovoj stvarnosti već na Nebu, i zato nam nikada neće ovdje biti ugodno i sigurno. Jedno znamo – ako se držimo nauka Isusa, ako razmatramo Bibliju, čitamo evanđelja, nastojimo moliti i biti savršeniji ljudi – Bog nas neće ostaviti.

I ovo vrijeme u kojemu virus izaziva strah i nepovjerenje jednih prema drugima, sumnju u institucije i vladajući poredak, bunt prema Crkvenoj hijerarhiji jer se kao ne dopušta da se sudjeluje u sakramentima zbog ljudskog hira, kada sve veći prostor uzimaju nekakvi antikristi i proroci – zapitajmo se samo jedno. Što je prva Crkva činila kad su bili progonjeni? Što su sveci činili kad su bili zatvoreni u samicama ili vođeni na stratišta? Što je radio bl. Alojzije Stepinac dok je bio u zatvoru u Lepoglavi? Molili su i nadali se. Čitali su sv. Pismo i tražili kako pronaći u ovoj stvarnosti i okolnostima Uskrslog Isusa. A Uskrsli Isus se nalazi blizu – u našem srcu.

Hrabrosti nam je potrebno braćo i sestre, da ustrajemo u nadi da Bog sve vodi i da je naša vjera ona koja će nam pomoći da živimo ispravno, sigurno i ispunjeno. Neka nam u tome pomognu misli biskupa Danijela Jenky -a: „Dani u kojima živimo zahtijevaju herojsko Katoličanstvo, ne normalno Katoličanstvo. Više ne možemo biti Katolici slučajno, već Katolici iz uvjerenja.“

Ustrajte!

Vlč Mario Kralj

Sve vijesti