Nedjeljno promišljanje - kakva treba biti naša molitva?

Ne zaboravimo - tko kuca, otvorit će mu se... ali treba pokucati na prava vrata!

Iz Evanđelja po Luki; Lk 18,1-8

Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: "U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: Obrani me od mog tužitelja! No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me." Nato reče Gospodin: "Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"

Promišljanje

Možda se ponekad pitamo kakvu bi formu (oblik) trebao imati naš odnos prema Bogu. Dali bi to bilo određeno pobožno držanje, stalna molitva ili možda puko izvršavanje zapovjedi. Te stvari nam pobliže današnja čitanja tumače.

Ona nam govore kako je jedini ispravni stav prema Gospodinu stav zazivanja odnosno zahvale. U prvom čitanju slušali smo o tome kako je Izraelski narod pobijedio u bitci Amalečane. Prolazeći kroz pustinju, Izraelci su se suočavali s raznim poteškoćama. Jedna od najvećih je voda. Oko oaza i izvora često su se vodile bitke. Mnogi su svojatali vodu. Bez vode u pustinji je smrt sigurna. Zgoda iz Knjige Izlaska nam govori o jednom takvom slučaju. Ključnu ulogu u bitci nije imala snaga mišića i oštrina mačeva već ustrajnost Mojsijeve molitve. Mojsije, koji je držao ruke uzdignute, što označava davanje hvale i slave Bogu, je zapravo vodio bitku. Dok su njegove ruke bile uzdignute, Izraelci su pobjeđivali, kad su mu ruke klonule, Izraelci su gubili. Na posljetku, Aron i Hur su pomogli Mojsiju da drži ruke uzdignute te su Izraelci pobijedili Amalečane.

Zapravo je sam Gospodin vodio narod i on je onaj koji je omogućio pobjedu. Izraelci su svjesni kako je njihov Bog uz njih te kako ih vodi prema sigurnosti u obećanoj zemlji, međutim ta prisutnost od njih traži da budu vjerni njemu. Da vjeruju Gospodinu i u poteškoćama i nevoljama. Amalečani su bili jači od njih, a ipak su ih pobijedili. Pobijedili su ih jer je Gospodin s Njima. Slika je to i naših života, gdje, kada nam je teško, ne smijemo zaboraviti da to nije znak da nas je Gospodin ostavio, već tada trebamo biti ustrajni u izvršavanju njegovih zapovjedi.

Današnji evanđeoski odlomak pokazuje nam kakva treba biti naša molitva. Udovica je dodijavala nepravednom sucu sve dok joj ovaj nije ispunio molbu. Htio je se riješiti. Zato je ispunio njezine zahtjeve. Postavlja se pitanje, kakve li to veze ima s nama?

Isus govori kako će Bog obraniti svoje izabrane koji vape k njemu. Bog čuje naše molitve, ali ih ne ispunjava na način kako bismo mi željeli. Nismo mi ti koji vodimo Boga, koji zapovijedamo Bogu kroz svoju molitvu, već je Bog onaj koji nas vodi, kao što otac vodi svoga sina za ruku. Sin bi možda htio trčati preko ceste, ali ga otac drži za ruku i ne pušta jer zna da bi mogao nastradati. Tako i naš Gospodin, ne uslišava automatski naše molitve već nas vodi da možemo biti što savršeniji.

Tu se otkriva važnost zadnje rečenice, gdje čitamo o tome da li će Sin čovječji naći vjere na zemlji kada dođe? Vjera je način na koji pristupamo molitvi, odnosno našem odnosu prema Gospodinu. Ako vjerujem da će mi Bog uslišiti molitvu, onda neću odustati od te molitve. Ako mi je teško u životu, neću odustati od činjenja dobra jer znam da je to put kako da dođem bliže Bogu. Možda se čini da je Bog zaboravio na mene, na moje probleme, na moju patnju i tu dolazi upravo ta ljubav koju Bog ima prema meni.

On će uslišiti moju molitvu ako vjerujem i ne odustajem od molitve. Ispravan odnos prema Bogu jest stav ljubavi i zahvalnosti. Zahvalnosti za povjereni život te ljubavi jer znam da je Bog uza me. Zapitajmo se, koliko uistinu vjerujemo u Gospodina? Na što točno trošimo svoj život? Da Gospodin danas dođe, da li će naći vjere kod mene? Ide li moj život ide u dobrom smjeru prema vječnosti ili lutam životom?

Nemojmo nikada smetnuti s uma da je Isus rekao da tko kuca, otvorit će mu se i tko traži naći će. Ako želimo živjeti vječno s Gospodinom, tada kucajmo na prava vrata. To su vrata ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Iza tih vrata krije se ustrajna molitva i djela koja činimo iz ljubavi prema Bogu. To je naš put prema Nebeskoj slavi.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti