Promišljanje - živjeti na svjetlu
Iz Evanđelja po Mateju; Mt 10,26-33 "Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." "Ne bojte se onih koji
Promišljanje
U prvom čitanju današnje nedjelje čuli smo odlomak iz knjige proroka Jeremije. Jeremija je protiv svoje volje postao prorok. Njegov čitav život obilježen je konstantnom borbom i preispitivanjem dali je on sposoban i uistinu pozvan biti prorok, te kolikog smisla ima navješćivati Božju riječ i postupati u skladu s njome ako svi drugi tu riječ odbacuju te na koncu i samog proroka proglašavaju kao izdajicu. Ovaj odlomak dio je knjige koja se naziva „Jeremijine ispovijesti“. To su određena poglavlja u kojima se donosi nutarnji život Jeremije, njegov odnos prema Bogu, pozivu i vlastitim osjećajima. Izigran od svojih prijatelja, ostavljen sam, proglašen za luđaka i neuračunljivog čovjeka, Jeremija se jada Bogu. On zna i svjestan je da ga je Bog izabrao da nosi njegovu vijest ali mu teško sve to skupa pada. U svemu tome jedini oslonac koji Jeremija ima jest Gospodin. Onaj koji mu je dao poziv i poslao ga svojemu narodu da naviješta njegovu riječ i poziva narod na obraćenje, jedini mu muže pomoći da preživi i da ostane vjeran svojoj vjeri, svojemu srcu. Vidimo da Gospodin, kada izabire među ljudima nekoga za svoju službu, da ga bliže nasljeduje, još konkretnije rečeno da bude svet – tada ga taj poziv, ta Božja riječ mijenja. Iako mu možda se narav buni, iako možda ne želi ići do kraja u nasljedovanju Riječi, iako nailazi na otpor i odbacivanje od svojih bližnjih – taj čovjek i dalje posjeduje snagu da vrši volju Božju. Jeremija je to znao i zato je činio ono što mu je Gospodin rekao da čini – da naviješta potrebu obraćenja svom narodu i okretanja od sebe prema Gospodinu, tako da se težište pouzdanja prebaci s vlastitih snaga na snagu Gospodnju.U evanđelju smo čuli naglasak upravo na tom prebacivanju snaga te kome i kako vjerovati. Strah, koji čovjek osjeća ako govori istinu, ako postupa dobro, ako se trudi živjeti ispravno i normalno jest strah koji ne dolazi od Gospodina. Gospodin je donio svakome mir, ako se sjetimo poruke koju sva četvorica evanđelista ističu kod Isusovih ukazanja nakon Uskrsnuća. Osim toga mira, potrebno je biti svjestan i jedne drugačije životne stvarnosti. Isus je rekao da nije došao donijeti mir nego mač. To znači da je On sam mjerilo po kojemu se svi ljudi moraju postaviti – ili si za njega ili si protiv njega, nema nekakve mlitave sredine. Mač, što će reći, patnja, bol, teškoće – sastavni su dijelovi vjerničkog života. Prorok Jeremija je tome najbolji svjedok – činio je dobro i slijedio Gospodina, a cijeli život je patio, dapače, čak i nosi naziv proroka patnika, ali je ostao vjeran.Isus u evanđelju ističe da tko se prizna njegovim pred ljudima njega će priznati i On pred Ocem. Naša vjera mora nužno oblikovati naš život, ako toga nema onda je sve ovo neki folklor, neko puko okupljanje na misu jer nemamo pametnijeg posla. Odluka da ćemo živjeti svoj krsni poziv, da nasljedujemo Isusa Krista nužno nas stavlja u opoziciju nasuprot đavla. O đavlu se ne govori i ne piše puno. Promatra ga se kao neki konstrukt mračnog srednjeg vijeka koji je služio za utjerivanje u strah nepoučenim ljudima. Biblija nas uči drugačije, dapače, sam Isus nas uči drugačije.
Ističe se da ne trebamo toliko strahovati od toga kolike patnje ćemo imati u ovom sadašnjem životu već kako će se sve to, naš ovozemaljski život reflektirati u odnosu prema vječnosti. Treba se bojati onoga tko može i tijelo i dušu u paklu pogubiti. Stvarnost je to našega života. Nauk Izraelaca, nauk Isusa, nauk Crkve jasno govori – postoji zla sila koja ne želi da sve bude dobro i da čovjek bude sretan. Razjedinjenost, nemir, strah, svađa, korupcija, zločin, razvratnost, pijanstvo, bludnost – sve to živi u ovom svijetu možda čak i više nego ikada prije. I to ne zahvaljujući đavlu, već zahvaljujući našem strahu. Bojimo se živjeti ispravno.
Veliki francuski pjesnik Charles Baudelaire u jednom svom djelu rekao je kako je najveći đavlov trik uvjeriti nas da ne postoji. Đavao je samo učinio da mi zaboravimo na Boga, a onda i na njega. Sve je drugo važno – novac, seks, užitak, odmor, hedonizam. Nije važno izgraditi karakter, ispravno misliti, naučiti koristiti svoju glavu, imati kontrolu nad svojim bićem. Postali smo mlaki i nikakvi. Isus nam i tu poručuje, jasno i glasno – ne bojmo se svih tih stvari, nije ništa izgubljeno, još uvijek možemo se spasiti i možemo promijeniti ovaj svijet i naše društvo. Postoji način, skup i težak način, ali jedini koji jamči uspjeh – nasljedovati Isusa Krista. Truditi se postati svet, raditi oko svetosti. Jedan je teolog rekao kako Gospodin ne treba nekakve mlake i nikakve ljude već snažne i hrabre, koji mogu gledati životu i lice i nositi križ svojeg života.
To ne znači da trebamo odbaciti svoju narav ili osjećaje ili ne strahovati od nekih stvari. To znači da prihvatimo svoju narav i u nju pustimo Isusa. Kao što je Jeremija činio – nije sve razumio, bilo mu je teško, ali se uvijek iznova vraćao Gospodinu, njemu se molio, njemu se tužio, njega je naviještao životom. Mi ne idemo k Gospodinu ni kad nam je dobro ni kad nam je loše već jedino onda kad nam je sve gotovo kad apsolutno nema nikakvog izlaza. To je bijedna vjera koja je promašila svoj smisao. U svakome od nas se nalazi dovoljna snaga da se suočimo sa svime što nam život donosi. Čuli smo to u današnjem evanđelju, da smo vrjedniji nego mnogo vrabaca i da možemo postati bolji ljudi.
Od nas se traži pak najveća žrtva od svih – da se ne okrećemo sebi i svojim snagama već Gospodinu. Pakao vam je upravo to – odsustvo drugoga, odsustvo Boga, stanje u kojemu ne postoji nikakav izlaz, nikakva mogućnost za bilo kakav odnos s Gospodinom, potpuno zatvaranje u sebe i uživanje u sebi. Iz našeg iskustva znamo, u prirodi, sve što se zatvori u sebe, bilo cvijet ili životinja – propada. Mi nužno trebamo interakciju i suradnju među stvorenjima jer smo upućeni jedni na druge kao bića odnosa, te u konačnici, smjeramo prema Gospodinu.
Što bi značilo onda ne okretati se sebi nego Bogu? Da u svojem cjelokupnom životu, promatramo životne prilike kao mjestu susreta s Bogom, da živimo onako kako nas je Bog naučio, da radimo na toj svetosti.
Svetost se očituje u mojem ophođenju kako sa sobom, tako i s bližnjim i s Bogom. Živjeti ispravno jer je Isus tako živio, imati hrabrosti i vjere da ako i činim dobro, ako se i borim oko dobroga, ako i moram patiti da sve to radim s Gospodinom. Nije Isus nigdje rekao da će biti lako i jednostavno – ali je rekao da će biti s nama. To je poanta naše vjere – nismo sami – Bog je s nama, ako mu dopustimo da nas obuhvati.
Da bismo to mogli, nađimo vrijeme za molitvu u danu, idimo na sv. Misu nedjeljom, gdje se susrećemo zajedno s Gospodinom u Riječi i Kruhu, a nadasve, jedni prema drugima se ponašajmo kao pravi iskreni nasljedovatelji Kristovi – s ljubavlju, ustrajnošću, strpljivošću. Tako, ako nam je i teško, ako se osjećamo i ostavljeni i sami, ako i mislimo da se ne isplati biti dobar – sjetimo se Isusa – i njega su svi odbacili ali nije odustao od nijednog čovjeka, jer želja je našeg Oca na nebesima da se svi spase. Isus se odnosio prema drugima promatrajući što oni mogu postati – vidio je da mogu postati sveti. Tako bi se i mi trebali jedni prema drugima odnositi – gledati u drugima ono što mogu postati, a ne ono što možda sada jesu.
Svoj život nećemo temeljiti na sebi i našim kriterijima, već na Gospodinu i njegovom stavu prema životu. A njegov stav je jasan – potrebno se obratiti i vjerovati Evanđelju. Činimo to da ne bismo propali u paklu.
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti