Nedjeljno promišljanje - tko je od nas pravednik?

Molimo iz dubine na putu prema svetosti

Iz Evanđelja po Luki; Lk 18,9-14

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: "Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.` Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.` A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku!` Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen."

Promišljanje

Evanđeoski odlomak pred nas stavlja temu molitve. Molitva ne uključuje samo isprazno govorenje riječi, već obuhvaća čitavu stvarnost čovjeka, seže skroz do dubine njegova bića. Oblikuje stav, misli i djela čovjeka. Od toga kakva je molitva zavisi i kakav će tko biti čovjek – da li će biti čovjek Božji ili čovjek koji je na putu prema propasti.

  Prispodoba izrečena u okružju ljudi koji su se držali pravednima. Smatrali su da su oni jedini ispravni, sposobni, da je njihova molitva djelotvorna, a život besprijekoran. To nas podsjeća na prvi i temeljni grijeh čovjeka – oholost. Oholost je korijen svih zala.

Đavao je sam htio biti neovisan o bilo kome, uključujući i Boga te je zbog toga i odlučio da neće služiti Bogu. „Ne želim služiti“ postaje krilatica svih onih koji smatraju da su samodostatni. Biti sam sebi dovoljan, smatrati se uvijek u pravu, misliti da si pravedan – to je stanje nutrine koja ide u smjeru pakla. Pakla koji se definira kao isključivanje drugih iz vlastitog života.

Isus nam donosi primjer farizeja i carinika. Farizej je primjer čovjeka koji živi u takvom paklu samodostatnosti i indiferentnosti. On se drži zakona, ali samo zato da zadobije pohvalu, a ne da promijeni svoj srce. Zakon i dužnosti nisu tu da ih izvršavamo samo zato što postoje, već da dovedu red u naše odnose. Gospodin je zato i rekao na jednom mjesto kroz usta proroka Ezekijela da će izvaditi iz nas srce kameno a staviti nam srce od mesa. Kamen je neosjetljiv i grub, beživotan. Srce je središte života, živo je, pumpa krv. Farizej je imao kameno srce, uzdajući se u sebe i u svoje zasluge, isključujući i Boga i čovjeka iz vlastitog života. Zato on ne zadobiva opravdanje.

Biti opravdan, zapravo u ovoj prispodobi znači zadobiti udio u Božjem životu, biti pomilovan od Boga. To je trenutak kada Bog dotakne dušu i srce čovjeka te on osjeti kako je lijepo živjeti, kako život ima smisla, kako se sve stvari, bilo dobre bilo loše, uklapaju u veliki plan koji čovjek ima sa svakim čovjekom.

To je moment kada se uistinu osjetim prihvaćeno od strane Boga i da sam uistinu takav kakav jesam – ljubljen. I to ne samo ljubljen površno, nego istinski u svim svojim manama i vrlinama – Bog me ljubi. Iskustvo je to opravdanja. Farizej to ne dobiva. On nema takvo iskustvo. Njegova djela i hvala koju dobiva od drugih ljudi dovoljna su mu nagrada. S druge je strane carinik.

On je svjestan kako pred Božje lice ne može stupiti, ne može dići pogled od srama. Poznaje samog sebe. Njegova usta proglašavaju da je grešnik. I kao takav, kao grešnik, kao nepravednik, kao varalica, kao propalica – dolazi pred Boga i priznaje svoj grijeh. Priznaje da je sve to. I želi se promijeniti. Ne izgovara velike riječi, ne hvali se, već zapomaže iz dubine svojega srca.

Govori da mu se Bog smiluje. On sam otvara svoje srce i sve svoje biće stavlja pred Boga, svjestan da može propasti. To je stav predanja i poniznosti. Molitva koja proizlazi iz životne potrebe i koja nema cilj proslavu molitelja, već proslavu Boga. Bog sam se proslavlja time što je milostiv prema grešniku.

Carinik znade da je kriv, ali se pouzdaje da će Bog vidjeti njegovo priznanje i njegovu želju za promjenom života. Poniznost jest zapravo prihvaćanje vlastite situacije te stavljanje onoga što jesam i što želim biti u Božje ruke. To znači napraviti zaokret u vlastitom životu od zla prema dobru. Carinik je učinio prvi korak – priznao je grijeh, rekao ga Bogu i sad treba promijeniti svoj život. To je cilj molitva – rast u svetosti.

Svetost je pak prebivanje u Božjoj blizini. U njoj ne može prebivati netko tko je grešan. Farizeju tu nema mjesta sve dok se ne pokaje i preobrazi. Carinik zadobiva opravdanje ali mora i dalje raditi na sebi da bude bolji čovjek. Iskrena molitva, koja obuhvaća čitava čovjeka u svim njegovim potrebama vodi k promjeni života. Molitva u konačnici jest susret s Bogom i kao takva mora u nama izvršiti promjenu.

Promjena se ostvaruje u našoj nutrini, gdje se susrećem s Bogom i priznajemo da trebamo njegovu pomoć, ali i u našem izvanjskom ponašanju, gdje svojim bližnjima uistinu postajemo bližnji, a ne neki koji se prave pravednicima.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti