Promišljanje - o Ljubavi i strasti

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 3,16-18 Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi

Promišljanje

Odlomci današnjeg evanđelja otkrivaju nam osnovni motiv u postupanju Gospodina prema nama – to je ljubav koja ne može ostati zatvorena unutar sebe već mora biti usmjerena prema van, u susret drugome, u susret drugom biću i drugim bićima. Tako se u središte svetkovine Presvetog Trojstva otkriva lice Božje – lice ljubavi, brige, pažnje ali i pravednosti.

U svakom govoru o Bogu nezaobilazna je tema o kojoj smo slušali u prvom čitanju. Nakon što je narod pao u idolatriju, te se klanjao liku teleta, Mojsije je sišao s brda Sinaj i razbio dvije ploče zakona. Danas slušamo, kako nakon obraćenja i kajanja naroda, Mojsije ponovno uzlazi na brdo Sinaj da primi Zakon od Gospodina. Gospodin tada silazi u liku oblaka te prođe ispred Mojsija. Mojsije tada reče: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, (Izl 34, 6). Potom pade na zemlju i pokloni se te moli Gospodina da pođe s njima, iako su tvrde šije.

Vidimo da susret s Bogom rađa zahvalnošću. Nakon ognja i potresa dolazi do susreta u kojemu Gospodin biva prepoznat kao onaj koji je blizu, koji je zajedno s svojim narodom, koji ne odustaje, onaj koji definira svoj narod tako da mu podaje smisao postojanja. Ljubav i vjernost proizlaze iz milosrđa i milosti. Milosrđe u sebi uključuje pravednost i težnju za ispravnim shvaćanjem cjelokupnosti postojanja (egzistencije). U tu riječ mogli bismo uključiti i strogost i odgovornost i silu i snagu. S druge strane imamo riječ „milostiv“. Kada se promatra izvorna hebrejska riječ koju prevodimo hrvatskom riječju „milost“ otkrivamo zapravo atribute koju pristaju jednoj majci – nježnost, samilost, briga, požrtvovnost, žrtva, strpljenje. Vidimo kako su obilježja Gospodin, još u Starom Zavjetu zapravo i očinska i majčinska istovremeno. Naravno, govor o Bogu nikad ne može biti potpuno egzaktan, potpuno precizan, raščlanjen, već mi nužno, jer smo stvorenja, moramo koristiti govor analogija.

Analogija jest povezivanje tj. pripisivanje naših ljudskih (zemaljskih, materijalnih) kategorija Bogu. Tako mi govorimo o odnosu koji Bog ima prema stvorenom svijetu, a i koji ima unutar sebe. Taj govor analogija svoj vrhunac pronalazi u govoru i promišljanju o Otajstvu Presvetog Trojstva. Evanđeoski odlomak koji smo danas čuli dio je Isusovog razgovora s Nikodemom. Nikodem, jedan od vodećih istaknutijih pismoznanaca, dobro je poznavao pismo i bilo mu je jasno kako je Mojsije susreo Boga, te je želio to znanje produbiti. Osobito je to bilo otkada je susreo Isusa i čuo kako on govori i prakticira vjeru u Boga. Poznato nam je da je Isus rekao Nikodemu kako se treba roditi odozgor, drugi put, kako bismo mogli živjeti u blizini Božjoj, odnosno u vječnosti. Taj govor je bio nerazumljiv, jer Izraelci nisu imali krštenje kao oblik urastanja u život i sudbinu Boga, već jedino i isključivo kao obred čišćenja od grijeha.

Isus ovdje poučava Nikodema, a i svakoga od nas, kako je u biti važno razumjeti da se u pozadini bilo kakvog susreta S Bogom nalazi ljubav.

Sv. Ivan od Križa je to znao lijepo izreći sljedećim riječima: „Više nego što naše srce žudi za Gospodinom, Gospodin žudi da se susretne s nama.“ Takvu razinu intenziteta osjećaja može imati samo ljubav. I riječi koje smo čuli danas govore nam o toj ljubavi.

Mi možda imamo sliku o Bogu kao nekome tko ravna ovim svijetom, možda nam je događaj Isusa Krista puka tradicija, možda tek kada nas životne okolnosti pritisnu i kada trpimo patnju i bol otkrivamo vjeru ili idemo čisto razumski u odnos prema Bogu kao o nekome tko nam pomaže da budemo bolji ljudi ili što je danas sve više viđena pojava – vodimo se jeftinim osjećajima ispunjenosti srca, osjećaja, suza itd. u nekom tzv. Susretu s Bogom.

Nijedan od ovih stvari nije ono što nam je Isus rekao da je uistinu slika Boga. Ovaj tekst koji nam donosi evanđelist Ivan otkriva nam jednu osobinu koju svi mi, osobito u Crkvi i osobito mi svećenici smo godinama zaboravljali i zanemarivali, gurali od sebe i zatvarali oči pred njom. To je strast koju Gospodin ima prema cjelokupnom stvorenju. Strast, koja nam je poznata iz žudnje na seksualnom području gdje nas nečija fizička ili emotivna konstitucija privlači nismo povezivali s Bogom.

Pazimo, strast je neutralna sama po sebi, kao i većina emocija – one tek dobivaju značenje dobra ili zla u odnosu prema drugome. Da bi čovjek bio agresivan, ljut, radostan, tužan, sretan ili gadljiv – mora imati ispred sebe drugoga ili osobu ili neki objekt. To je također govor u analogiji koju primjenjujemo na Boga.

Naš Bog je strastven Bog, Isus je bio strastvena osoba. Kako to mislim? Pa tko bi otišao na križ, ili ako ćemo ići još dalje, kako to da jedna Božanska osoba, jedan koji zna i ima iskustvo Božjeg poimanja svijeta, jedan koji je izraz Očevog stvaralaštva može postati bijedno meso što smo mi, koji se trsimo oko nekih ovozemaljskih stvari kao da ćemo tu živjeti vječno? Kad se promišlja, razmatra, gleda, i želi išta reći o Presvetom Trojstvu, sve teologije, filozofije, psihologije padaju u vodu. Tu progovara samo ljubavna strast. Strast koja svoju formu dobiva u davanju za drugoga. Ne samo bezuvjetna ljubav, ne samo neka ugoda, ne samo neki odnos – već totalno prepuštanje drugome da me On vodi, da mi pokazuje što i kako živjeti, da me ta ljubav nosi.

Temeljno obilježje našeg Boga, Presvetog Trojstva jest ljubav koju ima Otac prema Sinu u Duhu Svetomu. Ja nisam previše pametan da vam to razlažem, niti to ima smisla. Svatko od vas mora iskusiti to u vlastitom srcu. Susret s Bogom započinje samim začećem u majčinoj utrobi – život svakog od nas, život cijelog našeg planeta, cijelog našeg kozmosa jest lice Božje – ljubav, ljubav koja stvara, koja želi biti viđena, prepoznata i prihvaćena. Ne zato što se mora, jer je to dužnost, jer netko to traži. Nitko ne traži! Ali onaj tko osjeti strast ne gasi se lako, kada strast postaje ljubav, i ako ta ljubav biva ugrađena u sklop života polazeći od susreta s obitelji, prijateljima, svim ljudima, čitavim stvorenjem – vidimo da se onda sve mijenja. Ne možeš reći nekome volim te a i dalje se ponašati prema njemu ili njoj kao da to nije nikada izrečeno.

Te riječi mijenjanju odnos – više nema ja i ti, nego mi. Postajem nešto drugo. Želim toj osobi, tom drugom biću sve najbolje pa i nauštrb sebe, želim da bude sretna pa premda i ja patim, ako me i nema u životu ako i ne mogu uvijek biti tu – ali ljubav je uvijek tu. To je ovaj govor o Presvetom Trojstvu. Bog nas uvijek poziva da dođemo k njemu. Na nama je što ćemo učiniti s tom ljubavi. Svi smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Time smo se obvezali vjerovati u Gospodina, oblikovati svoj život u skladu s tim krštenjem. A mi to zaboravljamo, znamo li uopće kad smo kršteni? Ili nam to nije važno? Ali zato znamo hrpu nevažnih i sporednih datuma vezano uz vlastiti život ili život naših bližnji. Što je nama važno u životu?

Čuli smo što je Ocu važno? Da se svi ljudi spase. Čuli smo kako je Otac to ostvario – poslao je Sina svoga da spasi svijet. Vidimo kako je Sin to ostvario – postao je jednim od nas, živio je pravedno i moralno dobro u skladu s zapovijedima ljubavi, umro je i uskrsnuo. I što onda? Poslao je Duha Svetoga da nas vodi – i on je sada tu s nama. To je ljubav – djelima pokazati ono što nosim u srcu. I mi, ako želimo biti djeca Božja, ako želimo imati udioništvo u Presvetom Trojstvu moramo se ponašati u skladu s tom ljubavi – ljubav jest i odgovornost.

Ljubav znači prepustiti da me Bog vodi iako ne znam kako će sve to završiti, ali to ne znači da se trebam prepustiti da me nosi vodi kako hoće u ovom našem kockanju ljudskom već da me vodi zapovjedi ljubavi – ljubi Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim i bližnjega svoga kao samoga sebe. 

To je Isus činio, to svatko od nas mora činiti ako želimo biti jedno s Isusom i ako želimo ispuniti naš krsni poziv – da smo braća i sestre Isusa Krista.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti