Promišljanje - kriza smisla

Isus pita svakog od nas - zašto ili za što živiš?

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 4,5-42

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: `Nemam muža!` Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?" Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: `Još četiri mjeseca i evo žetve?` Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: `Jedan sije, drugi žanje.` Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov." Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

Promišljanje

U užurbanom svijetu, u kojemu naizgled sve „štima“, sve je u redu, otkriva se sva dubina jaza između onoga što čovjek jest i onoga što želi biti. Unatoč velikom tehnološkom i znanstvenom napretku, danas, više nego ikad, osjeća se nestanak smisla. Činjenica je to koju je još u prošlom stoljeću psiholog Viktor Frankl nazvao „kriza smisla“. Čovjek gubi iz svojeg života smisao. Zbog toga, čitave generacije djece i mladih, a u posljednjih deset godina i mladih koji su ušli dob zrelosti kao da ne vide previše smisla u životu. Umjesto da život ide ukorak s napretkom ljudske spoznaje događa se da nestaje potpuno s lica zemlje ono najvažnije, a to je spremnost da se izgradi ljudski duh, oblikuje karakter, da se istraži dubina onoga što čovjek može biti.O krizi smisla smo čuli i u današnjim čitanjima. U prvom čitanju, Izraelci vapiju Bogu da ih je ostavio, tuže se Mojsiju kako je nestalo smisla, kako ne žele ići dalje, osjećaju se ostavljeno i napušteno. Gospodin nije ostavio svoj narod, zapovjedio je Mojsiju i on je udario kamenom u stijenu te poteče izvor vode. Međutim, zbog sumnje, i zbog nesmotrenosti Mojsiju bijaše uskraćeno da uđe u obećanu zemlju.

S Bogom nema kockanja – ili mu se vjeruje ili mu se ne vjeruje. Onaj tko vjeruje oblikuje život u skladu s Božjim zapovijedima. Tko ne vjeruje – ostaje izvan Božjeg blagoslova.

Današnji podugački evanđeoski odlomak približava nam tematiku smisla života. Isus susreće Samarijanku na zdencu. Učenici su ga ostavili, otišli su u grad. Na uobičajenom mjestu susreta susreće ženu. Od nje traži vode. Isus uzima inicijativu. Započinje razgovor. Otvara perspektivu. Ta perspektiva želi otkriti dubinu koju svaki od nas ima. Dubinu života. Žena govori da Isus nema s čime zagrabiti, On odgovara kako je važno nešto drugu, voda za kojom se ne žeđa. Isus je upita gdje joj je muž, ona odgovara kako nema muža. Razgovor prelazi s vode na obitelj. Nema muža, imala je muževe, ali nisu joj to muževi. Obitelj joj nema smisla. Žena nastavlja da je Isus prorok, te ga upita za istinsko mjesto klanjanja. Klanjanje je stav osobe pred božanstvom. Mjesto klanjanja uvijek je bilo vezano uz žrtvenik – prostor gdje se prinosi žrtva. Samarijanci su se tu razilazili s Izraelcima, podigli su svoj žrtvenik i odvojili se od Izraelskog kulta klanjanja.

Isus uspostavlja novo klanjanje – duh i istina. Taj duh i istina oblikuje život onoga koji se klanja. U tome se nazire smisao života. Kada Isus govori učenicima o vršenju volje Božje – govori da je to njegova hrana. Ta hrana – zapravo je smisao života. Isus očituje smisao života koji poprima oblik upravo kroz odnos sa Samarijankom i prema učenicima.

Prihvaćanje, suosjećanje, otvaranje puta prema rastu i razvoju duha – to je ono što je Isus učinio sa Samarijankom – bezuvjetno prihvaćanje sa željom da pokaže osobi kako može postati bolja. To znači da se odnosi prema njoj ne prema tome kakva je ona, već prema tome što može postati.

Nov je to način ponašanja koji je stavljen svakome od nas kao uzor da postanemo bolji ljudi. Isus je iz tog razloga proveo i dva dana u Samarijanskom selu. Da im pokaže kako i oni, iako su bili isključeni od odnosa s Bogom, mogu postati dio onih koji će otkriti svoj smisao kroz klanjanje u duhu i istini.Na tom tragu nas potiče sv. Pavao apostol da budemo svjesni kako svatko od nas nosi ljubav Božju u srcu. I da ljubav nam daje smisao života. Smisao se ne pronalazi samo tako, da leži na cesti već se pronalazi kroz naš aktivni odnos prema životu. Hrabro gledati u lice događajima koji nas okružuju, imati volju i želju da budem bolji, moralniji, pošteniji čovjek i to iz jednog jedinog razloga – spoznaje i osjećaja da me Bog uistinu ljubi.

Krasni zaključak izvodi sv. Pavao kada kaže kako je Isus umro za nas dok još bijasmo bezbožnici te nastavlja: Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. (Rim 5, 7-8)

Gospodin je dakle računao da smo grešni, slabi i nikakvi. Bezbožni. A ipak je Sin Božji umro za nas. Gospodin svakoga od nas ljubi u toj našoj slabosti. I ta i takva ljubav ima smisla ako i mi svoj život usmjerimo prema Bogu, ako svoj život shvatimo ozbiljno, ako uistinu, u doslovnom smislu počnemo svoj život graditi na vjeri. To je težak i zahtjevan put – moramo sami sebe promijeniti, obratiti se, mrtviti svoju volju i neuredne želje, koje se možda čine razumne i dobre, da bismo uspjeli odgovoriti na tu ljubav Božju. To je smisao koji trebamo otkriti u svojem životu – kako uzvratiti ljubav Bogu koji nas ljubi u našoj slabosti.

Pogledajmo što je Isus činio – prihvaćao je teškoći i grubost života te je nastojao drugima uljepšati život pokazujući im ne jednostavan i lagan put, već put prema tome kako kroz susrete s ljudima i svim problemima oblikujemo da postanemo bliži Bogu.

Isus pita i svakoga od nas danas, gdje je smisao tvojeg života? Tko je smisao tvojeg života? Zašto živiš? Razmislimo o tome, zapitajmo se kako živimo i što želimo od života.

I nemojmo zaboraviti da smo mi slika Božja, te ako izbacimo Boga iz našeg života, kako će onda slika Božja preživjeti?

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti