Promišljanje - o Božićnom svjetlu

Gdje je radost - straha nema!

Iz Evanđelja po Luki; Lk 2,1-14

U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok se bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

Promišljanje

Kada slušamo misna čitanja tokom godine, te navještaje Evanđelja iz nedjelje u nedjelju, jedan od temeljnih problema s kojima se susrećemo jest jedan osjećaj da se sve to događalo nekada davno prije, da se to tiče drugih ljudi, da mi ne trebamo svoje živote uznemiravati određenim ponašanjima ili uopće truditi se biti dobar i pošten u današnjem svijetu. 

Doći ćemo na misu jer znamo da trebamo ići na misu, negdje u kutku našeg srca se ukorijenila ta svijest o dolasku Spasitelja, i da bismo trebali ići proslaviti sve to ali ništa više. Nakon Božićnog jutra kao da sve zamre i sva ta čar nestan

Evanđelje današnjeg dana govori nam o jednoj potpuno drugačijoj situaciji. Slušamo o rođenju djeteta koji je znak – svjetlo. Narod koji sjeđaše u tami svjetlost veliku vidje. Ta svjetlost obilježava novi početak za čitavo čovječanstvo.

Kada se anđeo ukazao pastirima rekli su im dvije stvari. Na prvom mjestu je bilo to da se ne boje. Drugo što je anđeo objavio jest poticaj na radost.

Strah nas zatvara u sebe, blokira put prema sebi i bližnjemu. Od nas stvara tužne, čangrizave ljude. Strah je put prema tome da ne želimo mijenjati stvari u svojem životu. Ne želimo se više truditi da budemo bolji, svoj karakter jednostavno ugnijezdimo u ovo društvo i kažemo sami sebi: Ma neka bude kako bude, glavno da je koliko toliko meni dobro. Od običnog straha dođemo do potpune rezignacije – ravnodušnosti. To je slika tadašnjeg Izraela, u vrijeme i čas kada je Sin Božji postao čovjekom.

Okupacija naroda, vidimo da su Josip i Marija morali ići na popis stanovništva. Nije bilo mjesta za njih u svratištu. Narod je izgubio uopće svijest o obećanjima koje im je Bog dao. To je ono najteže. Kada se izgubi nada. Kad se nemamo ničemu nadati.

Zašto kažemo da nada umire posljednja? Zato jer je nada onaj oganj u dnu svakoga od nas koji oblikuje naš životni duh. Evanđelist Luka predstavlja nam pastire kao one kojima su se prvima anđeli obratili i navijestili rođenje Sina Božjega. Znakovito je to.

Pastiri su bdjeli, nisu spavali. Čuvali su svoja stada. Nije im bilo ugodno. Noći u Izraelu, osobito u Betlehemu, znaju biti jako hladne. Pastiri su bdjeli. I u tom svojem bdijenju, bili su spremni braniti svoja stada. Njihova srca su bila otvorena i spremna na bilo što što se ima dogoditi kroz tu noć. Noć je uvijek opasna, ne znam što nas čeka, kako se postaviti, kako se orijentirati. Ako nemamo svijest o prostoru i vremenu, ako ne znamo kamo idemo izgubit ćemo se u noći. Pastiri su bdjeli. I tada, ukazaše im se anđeli. I govore im neka se ne boje, već neka se raduju. Gdje je radost, straha nema. Strah nestaje, uzmiče.

Radost budi nadu, rasplamsava ljubav, stvara osjećaj zajedništva, mira, sreće. Pastire se začudiše, ali ne ustuknuše. Radost anđela obuhvatila je i njih i njihova srca.Tada, pojavi se mnoštvo anđela koji pjevahu: Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji, miljenicima njegovim. Anđeli se raduju što je Bog pogledao na čovjeka, što mu je pristupio na način da je postao jednim od nas, u nama svemu jednak osim u grijehu. I to je radost. Što smo mi bili i ostali i jesmo miljenici Božji.

A taj poziv, biti miljenik Božji, mi moramo opravdati svojim životom. Tu dolazimo do poveznice s onim o čemu sam na početku govorio da trebamo si posvjestiti da se tu ne radi samo o nekom događaju iz prošlosti već o nečemu što obilježava i naš život danas.

To znači da moramo svojim životom pokazati da smo miljenici Božji. Način na koji ćemo to ostvariti jest da promijenimo svoju nutrinu, svoje srce. Nije dovoljno samo malo oko Božića biti dobar čovjek. Ljudski život se ne sastoji od par dana u godini kada trebamo, navodno, biti dobri, već se sastoji od cjelokupnosti naše dobi i godina koje živimo. 

Svaki trenutak u našem životu jest novi, i taj novi trenutak pred nas stavlja ovu stvarnost – dali ja mogu i želim biti miljenik Božji.

Miljenik Božji znači da svoj život oblikujemo prema primjeru Isusa Krista. Kao što je njegovo rođenje probudilo radost kod pastira, kasnije kod tri kralja tako i svaki od nas treba u svojoj obitelji, među susjedima i prijateljima probuditi radost. I to radost ne samo kao puki osjećaj već kao ispunjenje našeg srca jer se nalazimo u zajedništvu s našim Bogom.

To je ona istinska radost. Da i kad ne osjećamo se baš najbolje i kada vidimo da nije situacija u našoj domovini, u našem gradu najbolja ili barem onakva kakvu bi možda mi željeli – da i tada mi postajemo oni koji govore i svjedoče o blizini Božjoj u našem današnjem društvu.

To je poziv Božića – poziv da unesemo svjetlo u svaki dom u koji ulazimo – da li našu obitelj ili prijatelje ili rodbinu, gdje god.

To znači da i žrtvujemo svoje vrijeme i trud da pomognemo nekome u svojoj blizini. Mi smo ti koje je Bog pozvao da budemo njegovi predstavnici na ovom svijetu, u ovoj domovini, u ovom gradu. Mi trebamo pokazati najprije Bogu da smo uistinu miljenici Božji – oni koji pokazuju kako je lijepo boraviti u blizini Božjoj. Boravak u blizini Božjoj se sastoji od toga da sudjelujemo na svetoj misi, da idemo na ispovijed, da se molimo, ali i da u svojem domu, u obitelji i poslu svjedočimo kako je Bog živ. To činimo na način da smo dobri jedni prema drugima vodeći se zapovijedima ljubavi – ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku. To je jedini ispravni put izgradnje našega društva po mjeri čovjeka. 

Činiti nešto jer ljubim Gospodina, biti dobar jer znam da me On ljubi i biti zahvalan na svemu što imam. To je ono što nam Gospodin poručuje ovog Božića: Ja sam s vama, nemojte odustati od sebe, već uspravite prignute glave i klonula srca te budite radosni jer vas nisam ostavio.

Od svega srca vam želim sretnu i blagoslovljenu svetkovinu rođenja našeg Gospodina Isusa Krista.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti