Nedjeljno promišljanje - kojem gospodaru služimo?

Što kad ovozemaljsko postane važnije od Kraljevstva nebeskog?

Iz Evanđelja po Luki; Lk 16,1-13

Govoraše  svojim učenicima "Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: `Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!` Nato upravitelj reče u sebi: `Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.`" "I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: `Koliko duguješ gospodaru mojemu?` On reče: `Sto bata ulja.` A on će mu: `Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.` Zatim reče drugomu: `A ti, koliko ti duguješ?` On odgovori: `Sto kora pšenice.` Kaže mu: `Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.`" "I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti." "I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore." "Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?" "Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu."

Promišljanje

U prvom čitanju, prorok Amos podsjeća nas kako je lako zastraniti od pravoga puta te od novca stvoriti idol. Gospodin je svoj narod, od samog trenutka kada ga je izveo iz Egipta, poučavao kako je važna briga za drugog čovjeka. Specifičnost Izraelske vjere jest zalaganje za prava drugoga, nastojanje da svi žive u miru. 

Mir će dovesti do blagostanja. Blagostanje pak proizlazi prije svega iz odnosa s Gospodinom koji se očituje u pomaganju i bliskosti među ljudima. Amos nam pokazuje brutalnu sliku, koja je i danas prisutna u ovom našem konzumerističkom društvu. Oni bogati još više se bogate, a siromašni bivaju ostavljeni da umru. Čudan sustav vrijednosti! Gospodin zato progovara kako neće zaboraviti niti jednog djela kojeg ti zli trgovci i bogataši čine. Kada iz naše svijesti izgubimo osjećaj za bližnjega postajemo robovi vlastiti strasti te nam nitko nije važan. Tada i sam Gospodin pada u drugi plan te polako nestaje iz života ljudi. Zapravo se radi o osnovnom stavu našega srca. Tu središnje pitanje nije što i kako činim, nego radi koga to činim te kako upravljam onime što mi je povjereno.

To je govor o služenju. Isus nam govori o lukavosti lošeg upravitelja. Ne kaže se da je bio zao ili da je učinio nešto loše, već se čini da je zbog nemara (propusta) loše upravljao povjerenim dobrima. Gospodar ga poziva da preda račun jer će biti otpušten. Upravitelj je svjestan da nema snage kopati, stid ga je prositi, stoga se sjetio kako da na ipak zadobio mjesto kod ljudi. Pozvao je dužnike i umanjio im dug. Zadobiva pohvalu od gospodara zbog snalažljivosti. 

Možda nam se čini da ova prispodoba ide u korist manipulaciji, varanju, korupciji te raznoraznim malverzacijama koje se susreću u radu s novcem. Pohvala nije išla u smjeru da se hvali zlo, već da se pokaže inovativnost i potreba za snalaženjem. Isus nastavlja da su sinovi svijeta u svojim poslovima snalažljiviji nego sinovi svjetlosti. Upravitelj je uložio sve što ima – trud, muku, teškoće u to da zadrži svoju poziciju. Pouka je usmjerena prema nama da i mi trebamo uložiti sve što imamo kako bismo uspjeli služiti Gospodinu.

Koliko se trudim da uistinu slijedim Gospodina? Na koji ga način slijedim? Koliko molim? Da li nastojim biti svojoj obitelji, prijateljima, susjedima bližnji ili se brinem samo za svoj vlastiti probitak? Da li izbjegavam kršćanske dužnosti misleći kako to ionako nije važno jer će na kraju biti svejedno tko je kako živio? Vjerujem li uistinu u uskrsnuće mrtvih i život vječni, ili mislim da je ovaj život jedino što postoji pa tu treba skupiti što je više blaga (materijalnog) moguće?

Oštra je opomena koju Isus izriče na kraju današnjeg evanđeoskog odlomka. Grčki izvornik donosi riječ „mamon“ koja je prevedena na hrvatski kao „bogatstvo“. Riječ „mamon“ označava zloupotrebu zemaljskog bogatstva (novca), čak u tolikoj mjeri da poprima osobnost kao demon. Poznato nam je da je karakteristika demona da razjedinjuje (rastavlja) ono što postoji. Ovdje se promatra bogatstvo (mamon) koje rastavlja stvarnost ljudskih odnosa. Bogatstvo po sebi nije loše niti negativno, ono je neutralno. Trenutak kada bogatstvo zasjeni sve drugo, te ono postane jedino usmjerenje i smisao života, kriterij kroz koji se sve drugo vrednuje – tada mamon započinje dijeliti i uništavati čovjeka i njegove odnose s braćom ljudima. 

A poznato nam je iz vlastitog iskustva kako samo bogatstvo po sebi ne čini čovjeka sretnim i ispunjenim. Sreća proizlazi iz mira i radosti koja svoj izvor ima u odnosu ljubavi prema Gospodinu i bližnjemu. Iz toga razloga Isus nas opominje da ne možemo služiti Bogu i bogatstvu. To je zahtjevno i teško i traži od čovjeka da svaki dan, svako jutro u svojemu srcu odluči slijediti Isusa. Kriterij kvalitete našeg života nije koliko novca imamo, kakvu kuću imamo, koliko auta imamo. Kriterij je kako smo upravljali s onime što imamo (ne s onim o čemu maštamo). Služenje ovdje poprima jednu novu dimenziju. Ono nije tek u službi održavanja života već u građenju Kraljevstva Božjeg. Materijalna dobra, ako su ispravno usmjerena, mogu pomoći da živimo sretnije i radosnije, ali mogu prouzročiti i podjelu među ljudima. Bog želi da živimo složno i radosno. Služenje Bogu se očituje u radosti pogleda na život i hrabrog prihvaćanja situacije koju imama, korištenje sposobnosti koje mi je Bog dao kako bih mogao/mogla služiti drugima i tako im pokazati lice Božje. Sv. Pavao nas uči da kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome. (Rim 14, 17) Nastojmo te stvari tražiti u našim međusobnim odnosima i raditi oko toga. Ne zaboravimo, ako smo Isusovi učenici, tada smo dužni činiti kako je on činio – služiti Bogu. 

Vlč.Mario Kralj

Sve vijesti