Promišljanje - Ne znam, ali želim naučiti
Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 14,1-12 "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: Idem pripraviti vam mjesto? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i
Promišljanje
Isusovo poslanje otkupljenja čovjeka te vraćanja ljudi u zajedništvo s Bogom nije dovršeno samim činom Uskrsnuća. Uskrsnuće jest početak novog stvaranja – otvaranja prostora u Božjoj nutrini za ljudski rast i razvoj. Od samog utjelovljenja u utrobi Blažene Djevice Marije Isus je usmjeren prema tome da se vrati Ocu. Njegova misija ima jednu jedinu svrhu – objaviti ljubav Očevu. Ta ljubav ide toliko daleko da sam Sin postaje jednim od nas kako bismo mi postali dio te Trojstvene ljubavi.Isus se ukazuje učenicima, te im potvrđuje da je uistinu uskrsnuo te da je s njima. Nisu sami. Naša ljudskost pak, s druge strane, često želi opipljivo dohvatiti tu prisutnost, želi da Bog ostane s njima uvijek, da osjećaju blizinu, prihvaćenost, ljubav.
Sve je to normalno i poželjno ali u konačnici ne vodi nikuda ako u sve to nije uključena spremnost na žrtvu. Isus je znao da mora otići od učenika kako bi oni primili Duha Svetoga i tako postali spremni svjedočiti za svojeg Gospodina te pokazati kako se isplati živjeti po njegovu učenju. U Evanđelju susrećemo govor Isusa o tome kako odlazi k svojem Ocu. To je govor o uzašašću – posljednjoj fazi Isusovog otkupiteljskog čina povezanog uz njegovo utjelovljenje.
Ovdje Isus govori kako odlazi k Ocu i ide nam pripraviti mjesto. Mjesto je to da budemo s njime, u jedinstvu i radosti, ispunjena srca. Na početku se nalaze riječi da neka se ne uznemiruju učenici.
Isus odlazi ali to nije kraj, on ne nestaje već pruža svakome od nas šansu da damo doprinos toj ljubavi i tom odnosu koji postoji između Oca i Sina i Duha Svetoga. Ako bismo samo razmišljali kako bi nešto trebalo činiti ili postupiti ili odlučiti a bez da to uistinu učinimo – to znači da nismo sposobni prihvatiti odgovornost za naše postupke i naš život.
Toma ovdje pita Isusa, ne znamo put, ne znamo kamo odlaziš. Toma je odlučio dobiti odgovor, izašao je iz ugodnog osjećaja prisutnosti Božje te je postavio teško pitanje, neugodno pitanje, pitanje koje otkriva ranjivost. Ne znam, ali želim naučiti.
Time se otkriva temeljni stav Isusovog učenika. Iako možda ne razumije sve, ne zna kako sve stvari na ovoj zemlji su položene, koji zakoni upravljaju svime, Isusov učenik želi naučiti. U svojem srcu on ostaje otvoren za pouku.
Isus govori da je On put, istina i život. Te riječi nisu tek simbolika ili lijepa fraza koju ponavljamo iz godine u godinu.Isus je došao da mi imamo život u Bogu. Taj život očituje se kroz naše prianjanje u srcu uz riječi Sv. Pisma, naučiteljstvo Crkve, primanje sakramenta, posjet sv. Misi, redovita sv. Ispovijed, susret s Isusom u molitvi, osobito krunice. To je ono unutarnje naše.
Međutim, život u Bogu uključuje i vanjsko očitovanje naše vjere i našeg hoda putem Isusa Krista. To se pak očituje u našem susretu s članovima naše obitelji, susjedima, kolegama na poslu. Nekad upravo tu dolazi do najvećih konflikata i patnji – među osobama koji se vole i ljube. Nemojmo se uhvatiti u zamku neke iluzije kako smo mi savršeni vjernici ako idemo na misu i nešto molimo a ne možemo pričati sa svojim mužem, ženom, bratom, sestrom, bakom, djedom itd.
Potrebno je da razumijemo Isusove riječi koje govore da vjerujemo djelima koja je činio. Kada je Isusu bilo teško povlačio se u molitvu ali nikad nije odustao činiti izvanjska djela ljubavi i suosjećanja prema drugima. Put je to koji uključuje žrtvu, patnju, teškoće ali i neizmjernu radost kada jedno biće uspije pomoći drugome, ne zato što s tim nešto dobiva već jer mu je to i brat i sestra u Kristu.
Nastojmo to u ovoj teškoj i mučnoj situaciji u kojoj živimo oblikovati i uspostaviti takve odnose. Odnose prihvaćanja i poštovanja jednih prema drugih te upućivanja prema Kristu. Tako ćemo postići da nas Bog sve više prigrlili k sebi i naša će srca pjevati hvalu Bogu.
Za kraj, neka nam i pomognu riječi jednog pisca: Postoji nešto u osobnoj ljubavi, brizi i magnetičnom toku simpatije i prijateljstva, što čini, na svoj način više dobra svijetu nego sva medicina svijeta.“
Nastojmo i mi biti jedni drugima lijek – lijek za ovu samoću, osamljenost i indiferentnost koju doživljavamo u današnjici i to jer tako nasljedujemo Isusa Krista bivajući svima sve.
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti