Nedjeljno promišljanje - Sol zemlje i svjetlost svijeta

I najmanji čin poslušnosti približava nas Gospodinu

Iz Evanđelja po Mateju; Mt 5,13-16

"Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze."

"Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima."

Promišljanje

Prvo čitanje današnje nedjelje donosi nam riječi iz knjige proroka Izaije, točnije Tritoizaije, koje govore kakav je post Bogu mio. Dio koji ovdje nedostaje jest sam početak ovog govora u kojemu se ističe činjenica kako Boga ne vidimo, kako ne možemo imati doticaj s njime, ukratko, vapaj čovjeka: Bože, gdje si?

Referira se Izaija proizašla je iz ropstva u Babilonu. Pošto su Izraelci bili u ropstvu, nisu imali mjesto molitve – Hram, bili su u tuđini, podjarmljeni i u žalosti. Kroz post su pokazivali svoju spremnost da podnose te teškoće te prikažu Bogu ono što im je bilo najvrjednije tada – materijalna, odnosno fizička sigurnost. Problem oko posta pojavio se kada se narod vratio iz ropstva. Oni su tada, doduše, održavali post u propisane dane, ali se izgubila težina toga posta. Nestalo je veze između duhovnog stanja nutrine i vanjskog ponašanja. Nisu obraćali pažnju na svoje bližnje, nisu jedni drugima pomagali, nisu htjeli olakšati patnju jedni drugima.

Na tu situaciju prorok reagira te tumači kakav je post Bogu mio. Govori kako treba podijeliti kruh s gladnima, primiti onoga tko nema krova nad glavom, ali najvažnije od svega jest da se ne kriju od onoga tko je tvoje krvi. Izraz „od tvoje krvi“ odnosi se na sunarodnjaka, što će reći na bližnjega. Najlakše se sakriti u svoju nutrinu i svoj život, bez da se založimo za drugoga.

Izaija ne govori ovdje metaforički, već konkretno – dati kruh, ukloniti jaram iz okoline, nasititi potlačenog – tada će Bog reći ovdje sam, evo me i svjetlost će tih djela zasjati u tami.Evanđelje nam još detaljnije donosi ovu promjenu koja mora nastati u Isusovom učeniku.

Odlomak koji smo čuli nastavlja se na govor o Blaženstvima. Ističu se dva elementa. Sol i svjetlost. Sol čini da hrana poprima ugodan okus, da se čuva, dok svjetlost omogućuje da čovjek živi i razvija se, da mogne svoj potencijal ispuniti. 

Sol može obljutaviti i tada je za ništa. Svjetiljka se može upaliti i staviti pod posudu pa nikome neće svijetliti. Isus govori, obraćajući se svojim učenicima kako su oni svjetlost svijeta te trebaju činiti djela koja će svijetliti pred ljudima da oni mognu slaviti nebeskog Oca.

Koja bi to bila djela? Ona o kojima se govorilo ranije u blaženstvima – da se bude ponizan duhom, skroman, da se podnosi nevolja, ali prije svega da se očituje na izvan naša vjera i povezanost s Gospodinom. Ne možemo reći da smo učenici Isusovi, njegova braća i sestra, a činimo sve u životu kao da to ništa ne znači. Izreći riječi Vjerovanja, a onda izaći kroz vrata Crkve i zaboraviti da vjerujem u Boga, da vjerujem u postojanje anđela, da vjerujem da je Isus Sin Božji, da je umro i uskrsnuo i uzašao na nebo i da će doći suditi žive i mrtve.

Kao i nekad Izraelci, postali smo malo više usmjereni na ono materijalno, ovo sada ovdje, da meni bude dobro, a da nekako ignoriramo poziv Isusov na obraćenje našeg života. Život Isusovog učenika jest svakodnevno nošenje križa, te nastojanje da svima koje vidi svjedoči kako je njemu Bog učinio čudo. Ne možemo očekivati da će nas Bog blagosloviti ako imamo jednostrani odnos prema njemu – samo nešto ili tražimo ili imamo puste želje koje nisu uopće utemeljenje u Bogu. Naš temelj mora biti Bog, a ne nešto drugo.

To je ta sol zemlje i svjetlost svijeta. Sam Bog je svjetlost i sol, koji je poslao svakoga od nas da u ovom današnjem svijetu mognemo pokazati kako je vjera ona koja oblikuje život.

Što bi bila vjera? Puki jezični izričaj? Vjera je oblikovanje svojeg vlastitog života na temelju Isusa Krista, što će reći da vjerujem da i danas je moj Bog živ i da on vodi povijest i da će nam pomoći da budemo njegovi ako činimo kako nam je on rekao. To znači biti spreman umrijeti za Isusa u svojem životu kroz vršenje dobrih djela te biti pošten i pravedan čovjek. Takvi ljudi najčešće nastradaju u životu, ali oni nisu gledali na ovozemaljsko već na samog Boga.

Neka nam u tome bude i poticaj Ivana od Križa koji kaže kako je Bogu draži i najmanji čin poslušnosti i čiste savjesti nego tisuću žrtava koje mu možemo dati.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti