Nedjeljno promišljanje: Neka se vidi da smo Isusovi

Kako lako zaboravimo da nismo ovdje vječno!

Iz Evanđelja po Luki; Lk 12,49-53

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!" "Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice - otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve."

Promišljanje

Onaj tko govori istinu, slijedi istinu, živi po istini postaju prijetnja interesima ljudi koji ne žele graditi mir i razumijevanje već idu u smjeru uništenja istine kako bi manipulirali ljudima te stvorili od njih poslušne sluge. Danas postoji mnoštvo istina, svatko misli da je u pravu. Kako se u ovakvom pluralističkom društvu išaranom milijunima verzija istine možemo snaći? Dio odgovora pružaju nam današnja čitanja, koja poput putokaza, pokazuju što očekuje onoga tko živi u istini.

Prvo čitanje donosi nam izvještaj o proroku Jeremiji, o njegovom zatočenju u zdenac koji je presušio. Grad se nalazio pod opsadom, a Jeremija je govorio kako će ih Babilonci osvojiti, jer je Gospodin odlučio pročistiti svoj narod od grijeha. Narod se odmetnuo od Gospodina na način da su mislili da je sama Božja prisutnost u Hramu dovoljna da blagoslov uvijek počiva na njima i njihovim domovima. Stoga su počeli činiti zla djela, odlazili su gataocima, počeli su kockati, razvila se prostitucija. Nitko nije mario za Zakon Gospodnji. Jeremija opominje narod da se treba obratiti i podnijeti pokoru, a ta pokora je da se predaju Babiloncima iz čijih ruku će ih kasnije izbaviti Gospodin. Jeremija je govorio istinu, te i prema realnim mogućnostima izraelske vojske nisu mogli pobijediti. Gospodin se poslužio Babiloncima kako bi svojem narodu pokazao da se kroz vršenje Zakona omogućuje počivanje blagoslova nad njima. Jeremija je pak, zbog toga što je govorio istinu završio u isušenom zdencu. Nije povlađivao kralju, nije išao linijom manjeg otpora, već je sam sebe sapinjao u nutrini da naviješta Božju riječ. Božja riječ bila je jedino uzdanje Jeremije. On se oslonio na Boga iako nije uvijek razumio, pa i u potpunosti prihvaćao tu Riječ, ali je nastojao ugraditi je u svoj život. Iz zdenca ga izbavlja Ebed Melek, stranac, koji vidi kako se nad njime vrši nepravda. Nepravda koja počiva na izbjegavanju istine. Bog nije ostavio Jeremiju već ga je izbavio iz zdenca kako bi nastavio govoriti istinu. Zbog te istine je prolazio kroz bol i patnju, ali je tako stekao milost u Božjim očima, a to je onaj istinski pravi mir i radost života.

Isus u današnjem evanđelju ocrtava posljedice navještaja Radosne vijesti. Da bismo to razumjeli, moramo se malo smjestiti u kontekst Izraelaca koji su očekivali političkog mesiju, Božjeg izabranika koji će spasiti narod od vanjskog neprijatelja te uspostaviti novo kraljevstvo. Smjerali su na političku tvorevinu u kojoj će živjeti u miru. Mir koji uključuje to da me nitko ne dira u mojim stvarima, nitko me ne opterećuje ničim, samo sjedim, jedem, spavam – uživam. Život nije takav. Narav bilo kojeg života uključuje nešto drugo, znademo da mi ne možemo ljenčariti i ne raditi ništa već da smo stvoreni da stvaramo i oblikujemo svoj život.

Poslanica Hebreja nam to zorno pokazuje kada kaže kako trebamo odložiti teret i grijeh da bismo postojano trčali u borbi koja je pred nama. Borba je to protiv samog sebe i raznih pritisaka svijeta te đavla. Teret je sve ono što nas sputava da živimo slobodno – naše nezdrave ambicije, naša oholost, naša ucijepljenost na zlo, naše odustajanje od dobra, naša indiferenost. Upravo ta nezainteresiranost kao da danas uključuje i obuhvaća sve ljude te od nas stvara neke robote koji žive svoje živote bez razloga i bez veze. Grijeh je pak povezan s đavlom, jer grijeh je sve ono što nas stavlja nasuprot Boga, što vrijeđa Boga. A đavao je tu upleten na način da on ne želi da mi idemo prema Bogu, da živimo po istini, da nas istina oblikuje. Zato nas i Isus uči da je đavao otac laži. Đavao nas je uvjerio da je lakše zaboraviti Gospodina, živjeti kao da ga nema, uzdati se u sebe, u vlastita djela, diviti se samima sebi. To vodi ravno u propast. Iz toga razloga nas autor poslanice Hebrejima poučava da upremo pogled u Isusa koji je početnik i dovršitelj naše vjere. Mi se nadamo i živimo po vjeri, što će reći po Istini. Kojoj istini? Toj da je ovaj život borba u kojoj treba svakodnevno prianjati uz Istinu, koja je Isus. Mi idemo kroz život ne na način da se prilagođavamo svima oko sebe, već da svoj vlastiti identitet oblikujemo prema svojoj naravi koja je položena u milost Duha Svetoga, te život i smrt Isusa Krista kroz sakrament krštenja, te kasnije osnažena sjedinjenjem s Isusom kroz sakrament Euharistije.

Možda se ponekad pitamo kako to da oni koji čine dobro, kao da lošije prolaze u životu. Promatrano ljudskim očima, nema previše smisla uopće ići za Isusom niti slušati i vršiti sve ono što proizlazi iz tog nasljedovanja. Život ide svojim tokom i ne isplati se previše truditi mijenjati stvari. Čudno je kako brzo zaboravimo da mi ovdje nismo vječno, te da smo usmjereni prema nebu. Na prvi pogled izgleda da današnji Isusov govor je nekako krut i nasilan, kao da se ne može povezati s onim tko je Sin Božji. Isus govori o posljedicama njegovog dolaska. Isus nije došao ispuniti očekivanja ljudi, ispuniti da sve bude mirno i krasno, onako kako čovjek to misli da treba biti. On je došao vratiti čovjeku njegovo dostojanstvo, njegov prvotni poziv koji je izgubio istočnim grijehom te obnoviti prisnost između čovjeka i njegovog Stvoritelja. To se ne može dogoditi bez teškoća, bez patnje. Svaki početak je težak, na jedan način grub. Ovdje se radi o tome da je upravo Isus onaj oko kojega se počinju lomiti koplja. On je došao i donio je sa sobom oganj. Slika ognja nama je jako bliska, on u sebi nosi moć, snagu preobrazbe ili uništenja. Prostor kroz koji je prošao oganj obnavlja se i još bogatije raste i razvija se. Slika ognja vezana je i uz duh čovjeka. Onaj tko je srčan, hrabar, kao da u njemu gori vatra, vatra života. Na to Isus cilja kada kaže da je došao donijeti oganj. Oganj je to Duha Svetoga koji potiče čovjeka na preobrazbu svojeg života. Prije Isusovog dolaska čovjek nije mogao direktno stupiti u odnos s Bogom, nije mu život bio osnažen prisutnošću Duha Svetoga. Međutim, nakon Isusovog krsta sve se promijenilo. Krst o kojem govori Isus jest krst njegove muke, smrti i uskrsnuća. On je time kršten. Sam je to rekao. I nije odustao. Teško mu je bilo. Ovdje slušamo kako je uzdahnuo nad time, osjećamo njegovu svijest da je to mučno i teško, zahtjevno. Ali nije odustao. Oganj je bacio na zemlju. Oganj je gorio u njegovom srcu. Oganj novog stvaranja. Isus je došao i pokazao nam da jedino kroz oganj ljubavi, jer ljubav jest vatra, strast, može se učiniti promjena u ovome svijetu. Nikakva politička revolucija, usponi i padovi ljudi, materijalna moć, financije, tehnološka snaga. Sve je to ništa ako se ne živi s ognjem ljubavi. Ljubav jedina može promijeniti svijet. Istina je usko vezana uz ljubav. Zbog ljubavi nas je Bog stvorio i naš odgovor na tu ljubav jest vjera. I mi u svojim srcima moramo imati oganj da svoj život usmjerimo prema Isusu. Ne lebdjeti negdje bez ikakve veze s životom. Vidimo da se u evanđelju ne govori o nekakvoj filozofiji ili apstrakciji. Isus govori da je donio razdijeljene, da će u obiteljima nastupiti razilaženje zbog Njega. To ne znači da ne trebamo ljubiti roditelje ili da nas Isus uči da trebamo mrziti svoje ukućane, to nije poruka ovog odlomka. Radi se u tome da je čovjek, nakon što se susretne s Isusom i ima iskustvo vjere, stavljen pred izbor. Hoće li živjeti po tome što je iskusio ili će i dalje biti rob svojih emocija i svoje okoline.

Obitelj je važna i ključna, ali ako ona odvlači od temeljnog izbora vjere, i usprotivi se kada jedan član obitelji je vjernik – tada je jasno da se ta osoba mora držati svojeg iskustva vjere i ne odstupati od predanja Isusu. To je poruka.

Ići na misu, moliti, čitati sv. Pismo – to je način i put da svaki vjernik u sebi čuva oganj Duha Svetoga. I činiti dobro drugome.

Namjerno sam napisao drugome, a ne bližnjemu, jer drugi nam je svatko, tko se za bližnjega možemo na neki način „ograditi“ i svesti te ljude samo na one koji su nam bliski po razmišljanju i osjećajima.

Na srce bih vam stavio to da u životu postupajte i ponašajte se kao da je Isus sada pored vas. Ne morate osjećati njegovu prisutnost, ali činite kao da je On tu, i to na način da želite njega razveseliti. To je put kojim su sveci koračali. Oni su činili nešto da bi obradovali Isusa, pa bilo to da su nekom nemoćnom pomogli tako što su mi vidali rane, ili jednostavno slušali teškoće svojih susjeda ili kupili nešto onome tko nije imao za kruh ili mlijeko. Oganj koji imamo u srcu mora izaći van. Stoga činimo tako da se vidi da smo Isusovi. I to će nas uistinu odvojiti od drugih i bit ćemo na neki način marginalizirani i napadnuti, ali ćemo ostati vjerni svoje pozivu koji smo primili u krštenju. A to je da svjedočimo kako postoji način života koji oko sebe stvara blagoslov i pravi, duboki mir, unatoč teškoćama i patnjama a to je život nasljedovanja Isusa Krista. Budimo mi promjena koju želimo vidjeti u svijetu koji nas okružuje.

Vlč. Mario Kralj 

Sve vijesti