Nedjeljno promišljanje - Čega se trebam odreći da budem Isusov učenik?

Kako se odreći navezanosti da bismo bili slobodni za ljubav - nedjeljno promišljanje donosi vlč. Mario Kralj

Iz Evanđelja po Luki; Lk 14, 25-33

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Promišljanje

Može nam se činiti kao da Isus želi rastaviti našu ljubav prema obitelji i odvojiti nas od naših bližnjih. To nipošto nije slučaj, jer time bi sam sebi „skakao u usta“. Naime, ne radi se o odvajanju ili širenju mržnje ili tome da se trebamo odreći svega što posjedujemo odmah i automatski.

Ovaj odlomak predstavlja nam uvjete koji su potrebni da bismo bili Isusovi učenici. I važno je primijetiti kao se ovdje Isus ne obraća samo svojim učenicima (apostolima) već mnoštvu, svima koji su pošli za njim.

Možda ih je privuklo određena veličina i ljepota koja je proizlazila iz Isusa, možda su neki htjeli da se on politički angažira, neki su se sjećali da ih je nahranio kruhom (umnoživši kruh i ribe) ili da je ozdravljao bolesne i nemoćne te istjerivao zloduhe pa ih je to potaklo da idu za njim. Isus želi pročistiti te motive nasljedovanja, te istaknuti ulogu žrtve i odricanja u životu onoga tko želi ići za njim.

Isus ističe kako nitko tko ne mrzi svog oca, majku, ženu, dijete, braću i sestre, svoj život – ne može ići za njim. Brutalna i, u jednu ruku, skandalozna izjava. Mržnja je osjećaj, stanje, koji nije prirodno ljudskom biću, a kamoli da ima mjesta u jednoj obiteljskoj zajednici. Znači da moramo mrziti jedni druge i u tom i takvom svjetlu i životnom stavu ići za Isusom? Već iz samog pitanja nameće nam se negativan odgovor. Nije to tako. O čemu se onda radi?

Radi se o problemu navezanosti i unutarnjem životnom stavu koji svoje uobličavanje dobiva kroz naše međusobne odnose. Tu proizlazi uska veza života i križa. Ako sam potpuno ovisan o svojoj rodbini, tada ne mogu oblikovati svoj život prema Gospodinovim zapovjedima - postajem rob drugoga, a nemam slobode. Isus nas je došao osloboditi, a ne učiniti od nas robove.

Koliko puta se dogodi da zbog pretjerane brige roditelja, djeca postanu razmažena, nemoćna suočiti se s teškoćama života. O tome se ovdje radi. Da ispred zahtjeva koje Gospodin postavlja pred nas ne postoji ništa drugo.

Ni riječ vlastitog oca ni majke, niti moji osobni interesi već – jedino Isus.

Promatrajući ljestvicu vlastitih vrednota, ispitujući našu nutrinu, zapitajmo se koliko iskreno djelujem da bih bio Isusov učenik. Idem li redovito na sv. Misu (nedjeljom i zapovjednim blagdanom), koliko često idem na ispovijed, kada i u kojim prilikama (kada mi je lijepo ili kada nešto trebam) molim. Možda se povodim za svojim bližnjima koji ne žive baš vjernički, pa i ja preskočim tu i tamo nedjeljnu misu, uopće ne molim jer u obitelji nitko ne moli, a na ispovijed idem jedanput godišnje. Da, to jest propis, ali život se ne sastoji od propisa već od djela ljubavi.

Idem na misu ne jer moram već jer sam zahvalan Bogu što postojim, i jer se želim susresti s Isusom. Na ispovijed idem jer sam svjestan da sam grešan i da moj grijeh narušava ljubav i odnos prema Bogu, sebi i bližnjima, a ne zato što moram ispuniti neku normu. Na to Isus smjera kroz ovaj govor o mržnji prema bližnjima.

Ne mržnja u smislu da se udaljim od njih, da ne komuniciram s njima, već da se prema njima odnosim kako se Isus odnosio prema svima. Isusu je na prvom mjestu bio njegov Otac. Iz tog odnosa ljubavi i pouzdanja, molitve proizlazili su svi drugi odnosi koje je Isus imao.Prvo vertikala – odnos s onim za koga znam da me ljubi, a onda svi drugi. To je poanta te izjave.

Nije to jednostavno i lako, nije jednostavno ljubiti dok te drugi napada, živjeti čistoću i ići redovito na misu kad te, možda i tvoji ukućani osuđuju i ne pričaju s tobom zbog toga što i vjernik, ili kad te na radnom mjestu maltretiraju (verbalno i fizički) zbog toga što ideš u crkvu (bilo to kroz omalovažavanje osobe i svega onoga što činiš). To je taj križ o kojem Isus govori.

Nije nasljedovanje Isusa put posut ružama gdje je sve lijepo. Ruža jest lijepa ali ona ima i trnje. Dakle, ne ide jedno bez drugoga. Veliki ruski skladatelj, P. I. Tchaikovsky je istaknuo, u teškoćama svojega života kako: „Život je bez obzira na sve lijep! ... Ima mnogo trnja, ali i ruže su tu." To je ono što izvire iz nasljedovanja Isusa – svijest da se isplati ići za Njim jer se prima život vječni.

Da bismo to pobliže razumjeli i prihvatili, Isus donosi dvije prispodobe koje obje uključuju važnost razuma i promišljanja prije nešto što se donesu odluke. Ne možemo graditi kulu ako nemamo novca da ju dovršimo, kula ima smisao samo ako je potpuno sagrađena, ne ako postoje samo temelji. Isto tako, ako ratujemo, a moj protivnik ima dvostruko više vojnika od mene, i znam da su oni sposobniji i bolji od moje vojske – tada ću zaiskati mir.Rat nema smisao sam u sebi, da se uživa u ubijanju, već da se postigne mir.

To uključivanje razuma u govor o nasljedovanju pokazuje nam da ne smijemo se zanositi nekakvim lijepim osjećajima ili ići za Isusom jer mislimo da ćemo nešto dobiti na dlanu ili da će nam sve biti dobro. 

Isus traži odricanje. Tko se ne odrekne svega što posjeduje ne može biti Njegov učenik. To znači da ne gomilamo materijalne stvari kao da će nam one ispuniti život i učiniti nas sretnima, jer jedino onaj tko ima novu kuću i auto i televizor jest sretan. Nije tako. Sretan je onaj tko ima čisto srce i čiji je duh usmjeren prema vječnim stvarima.

I to znači svaki dan promišljati o tome na koga sam navezan i kome sam usmjeren. I umjesto da ostanemo usmjereni na sebe - usmjeravati sebe prema Isusu. To je naš život – da kročimo u svjetlosti Božjoj, što je ostvarivo samo ako polazimo iz ljubavi prema Bogu u svemu što činimo i vršimo njegove zapovjedi.

Da ne budemo navezani ni na naše međuljudske odnose niti na materijalne stvari koje nas okružuju, mogu nam pomoći i ove riječi sv. Male Terezije: „Kao što je Salomon, okrenuvši se djelima ruku svojih u koja je uložio tako beskoristan trud, vidio da je sve taština i žalost duha, isto sam tako i ja iskustvom spoznala da se sreća sastoji samo u tome da živiš skrovito i da ništa ne znaš o stvorenim stvarima. Shvatila sam da su bez ljubavi sva djela samo ništa, pa i najsjajnija, kao na primjer uskrisivanje mrtvih ili obraćanje naroda.“

Utemeljimo mi svoj život na Isusu, a svoje nasljedovanje Njega neka bude vidljivo kroz djela ljubavi koja činimo svojim bližnjima bez navezanosti, samo sa željom da razveselimo samog našeg Gospodina.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti