Promišljanje - I zaplaka Isus
Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 11,1-45 Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše I
Promišljanje
Slavimo petu korizmenu nedjelju. Pred nas se stavljaju mnoga izazovna pitanja. U našem vremenu ona poprimaju posebno značenje. Oživljavanje Lazara, pitanje vjere u teškoćama, zahtjevnost nasljedovanja Isusa – sve to danas biva pred nas stavljeno da preispitamo svoju vjeru pred licem smrti. Prvo čitanje donosi nam riječi proroka Ezekiela o tome kako će Bog od kostiju podignuti ljude. Ozdravit će narod, oživit će kosti te će ono što bijaše mrtvo postati živo. Umjesto samih kostiju život će postati obilježje članova naroda, onih koji vjeruju u Boga.
Te riječi nastale su u vrijeme kada je Izrael bio u ropstvu, daleko od svojih domova, od svojih gradova, od svoje očevine i domovine. Bili su kao mrtvi jer nisu imali ništa čvrsto ovdje na zemlji da ih drži. Bog im preko proroka objavljuje kako nije važno ovdje imati pouzdanje u materijalnu stvarnost već imati pouzdanja u Njega, koji ne zaboravlja svoj narod te ga ozdravlja, oslobađa ga iz ropstva i daje mu novi duh. Taj novi duh označava blizinu Božju narodu, ali i označava nov način odnosa između ljudi i Boga. To je odnos u kojemu ni smrt ne biva prepreka za život, jer i smrt i život bivaju u ruci Božjoj, a Bog želi da svi budu spašeni i da dođu do njega.
Evanđelje današnje nedjelje donosi nam konkretan primjer proslave Isusa Krista. Čuli smo odlomak koji govori o oživljavanju Lazara. To je sedmi znak u Ivanovom evanđelju. Pod znakom Ivan podrazumijeva čine (čuda, ozdravljenja) kojima Isus pokazuje da je Sin Božji, Izabranik, onaj koji je došao uspostaviti vladavinu novih odnosa te pobijediti Sotonu.Isus dolazi i susreće sestre od Lazara. Prvo Martu, onda Mariju. Još prije nego su stigli u Betaniju, Isus reče svojim učenicima kako će ovo djelo učiniti da oni uzvjeruju. Marta kaže da vjeruje da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan kada će svi mrtvi ustati, prema Izraelskom shvaćanju na posljednji sud. Isus govori dali vjeruje da je On uskrsnuće i život. Marta odgovara da vjeruje da je jest, da je on Krist, koji je došao na zemlju. Potom Marta otiđe po Mariju, te ona dođe i kaže Isusu da je bio ovdje ne bi brat umro. Isus na to gorko zaplaka. Tko je to vidio – svjedoči gle kako ga je ljubio. Potom odlaze do groba, te se Isus obraća Lazaru: „Lazare iziđi!“ I on izađe i mnogi povjeravahu u Isusa, da je on Krist.
Susret s Kristom je onaj koji liječi narod. Kroz svih tih sedam znakova kod Ivana Evanđelista temelj bilo kojeg ozdravljenja jest vjera. Vjera osobe u Krista koja je proizašla iz susreta s Kristom. Središte jest dakle susret. Ne možemo biti vjernici bez Krista, jer onda nismo vjernici. Marta, za koju znamo kako je bila predana domaćica i služila Isusa kad je bio kod nje dok je Marija slušala njegove riječi, pokazuje nam kakav stav čovjek treba imati pred teškoćama života. Bol i patnja su prisutni, ali nije prisutan očaj. Tama žalosti nije ugasila svjetlo vjere. Vjere da sve ima smisao. Smisao se očitova u priznanju da je Isus Krist, poslanik Očev. To je ono što je Isus htio posvjedočiti svojim učenicima. Marija, koja je rekla da si bio ovdje, moj brat ne bi umro također je toga svjesna. Gdje je Sin Božji, smrti mjesta nema. Učenici još nisu u to povjerovali. Idu za Isusom iako ne razumiju sve i ne znaju što i kako dalje.
Ali idu za njim. To je ljepota poziva Božjeg, da se ustrajno hoda i kada ne razumijemo i ne shvaćamo stvari koje nam se događaju, jer vjerujemo da će Bog i samu smrt preokrenuti na dobro. U teškim vremenima u kojima živimo, ovo evanđelje nam pruža stav Božji prema nama. Isus je zaplakao nad teškoćama Marte i Marije, nad gubitkom brata Lazara. Isus nije odbacio učenike jer ga ne razumiju već ih poučava. Isus nije osudio Židove koji su ondje bili i slušali sve to ne priznajući ga odmah Mesijom. Isus ih sve strpljivo i blago odgaja za novi život.
Mi smo pozvani, danas, promisliti ne samo o tome kako je smrt strašna, već kako je Bog prema nama dobar i blizu nam je. Blizu nam je jer i njega sve ovo boli. Taj isti Bog, dao nam je ovo vrijeme da u njemu živimo i da preispitamo gdje i kako njega susrećemo. Dali patnje koje su trenutno zavladale svijetom potiču me da licemjerno molim Boga jer spasa nema ili uistinu želim se susreti s Njim u molitvi, u svojem srcu, obitelji i svetom pismu, u molitvi krunice?
Istina, mise se slave bez naroda, nema ispovjedi, nema podjele bolesničkog pomazanja osim u smrtnoj pogibelji – a ipak Bog ne odbija svoj narod, nisu nam uskraćena ona bitna obilježja naše vjere – nada da će sve biti dobro, vjera da Bog zna što radi te ljubav da smisao postoji u ovom besmislu.
Uzmimo malo Bibliju, otvorimo knjigu proroka Ezekiela, ili još bolje, Psalme i počnimo čitati. Pogledajmo što su sveti pisci molili dok im je bilo teško. Otvorimo evanđelje i pročitajmo malo. Nemojmo samo sad sklopiti ruke i reći joj valjda će biti bolje. Bolje neće biti dok mi naša srca ne promijenimo. Možemo imati i aute, i mobitele i djecu koja nam sve znaju i pametna su i tehnologiju i kuće i vikendicu na moru – a biti u sebi ona suha kost s početka promišljanja.
Da, treba sklopiti ruke, ali treba i srce mijenjati. Treba se moliti Bogu ali treba i ići svojem bližnjemu i ljubiti Boga u svojem bližnjemu. Sada, umjesto da nastojimo biti tužni zbog svega, postavimo si jedno pitanje, što bi Isus učinio u svemu ovome?
Čuli smo: Zaplakao je, i probudio vjeru u Marti i Mariji, učenicima je pokazao da je s Njima i da ih ne ostavlja. Isus nije samo plakao već je nastojao i činiti da tu svoju ljubav širi oko sebe. To činimo i mi danas, u našoj obitelji s onima s kojima nam je možda teško biti u četiri zida sobe. I ne zaboravimo – gdje nas je dvoje troje, i Isus je s nama.
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti