Promišljanje - vidim li svoje bližnje?
Iz Evanđelja po Mateju; Mt 14,13-21 Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. Uv
Promišljanje
Promatrajući strukturu današnjeg društva primjećujemo kako se većina života sastoji u ispunjavanju određenih želja. Želje variraju od onoga što mi je potrebno do onoga što mi ne treba ali želim posjedovati kako bih imao određeni status ili prestiž u društvu. Društvo se tako organizira da se na te želje pružaju odgovori odnosno ponude. Tako dobivamo potrošačko društvo – društvo koje konzumira. Ta konzumacija se ne ograničava samo na određenu materijalnu stvarnost – hrana, piće, voda, već i na naše međusobne odnose – prijatelj sam s onim tko mi koristi, tko mi povlađuje, tko mi nekako stalo govori lijepe stvari, svoj posao ili zvanje vrednujem u kontekstu korisnosti i ugode – ako mi je dobro i imam redovitu i dobru plaću onda sam zadovoljan, ako pak nemam dovoljno visoku plaću koju sam procijenio da bi trebalo biti – tada sam nezadovoljan. Na takav način ljudi prestaju promatrati jedni druge kao braću i sestre, a postaju sve više i više objekti. Objekt je nešto što mi koristi za ostvarenje određene stvari, ali sam u sebi biva prazan, bez vrijednosti.
U prvom čitanju današnje nedjelje čuli smo odlomak iz knjige proroka Izaije. Odlomak je zaključni dio tzv. „Knjige utjehe“. Izraelski narod se nalazi u progonstvu, te prorok Izaija upućuje utjehu, nadu i ocrtava budućnost narodu koji se nalazi u mukama, ropstvu i tuđini. Odlomak nam prenosi riječi Gospodnje u kojima susrećemo dvostruku stvarnost. S jedne strane nalazi se narod koji troši novac, trud, vrijeme na ono što ne pruža hranu, dok je s druge strane ponuda Gospodnja koja pruža snagu za život. Govori se o žeđi i kruhu – temeljnim ljudskim potrebama i namirnicama. Onaj tko svoj život temelji jedino i isključivo na vlastitim željama, bez da posjeduje kritički osvrt i preispitivanje istih postaje zapravo rob stvari koje želi posjedovati. Tu nalazi prostor govor o konzumerističkom društvu u kojemu je važno nešto ispuniti, prezentirati bez da se iza toga krije karakter s integritetom. Stoga ovo obraćanje Gospodina svojem narodu pruža izlaz iz puke slike i pukih želja. Gospodin govori da dođe napiti se tko i nema novca. Potom upućuje narod da prigne uho i posluša Riječ, te da će sklopiti novi savez s njima. Izraelce potiče da poslušaju što im to Gospodin nudi. Što je to što je važno i što oblikuje život. Gospodin ih ne tjera već im jasno govori – nemojte ići za lažnim ponudama života koje ne ispunjavaju vaše potrebe, dok s druge strane jednostavno patite u svojoj nutrini. Poslušajte Riječ Božju, dođite k Gospodinu, obratite se i bit ćete promijenjeni. Svoju nutrinu, duh i dušu hranit ćete vječnim stvarima, hranit ćete ju intimnim odnosom s Gospodinom – to je ono što je potrebno čovjeku današnjice.
Ne zadovoljavanje pustim užicima i željama, već dohvatiti tračak nebeskog na zemlji. Taj tračak se otkriva upravo u našem odnosu s Isusom i nasljedovanju njega. Evanđeoski odlomak konkretno nam pokazuje kako to Gospodin ljubi svoj narod. Narod je bio gladan i Gospodin umnaža kruhove te ih hrani i još je preteklo. Postoje razna tumačenja ovog odlomka i velika većina teologa govori kako ovaj odlomak asocira na posljednju večeru te uspostavu Euharistije, dvanaest košara je dvanaest plemena Izraelovih. Isus koji hrani svoj narod umnažajući kruh slika je dobrog pastira. Sve to biva nam jasno već pri prvom slušanju ovog teksta.
Stoga bih vam želio danas skrenuti pozornost na nešto drugo. To je Isusova obazrivost i empatija prema bližnjemu, prema čovjeku. Isus je čuo kako je Ivan Krstitelj pogubljen. Povukao se u osamu. Želio je moliti, kako za Ivana Krstitelja, tako i za Heroda i za sve koji čine gnusna djela. Nije mislio da sad treba osuditi ili učiniti nešto spektakularno. Ivan mu je bio rođak, njegov preteča, onaj s kojim završava Stari Zavjet, najveći među rođenima od žene. Isus je htio moliti. Toliko je bio dirnut tom sudbinom njegovog preteče.
I tada narod dolazi, narod traži i ima potrebe. Nisu to potrebe kakve mi danas imamo da posjedujemo sve više i više. Oni su bili žedni i gladni lijepe riječi, osmjeha, susreta, htjeli su čuti tumačenje Božje riječi, tražili su način kako odgovoriti na onaj poziv iz prvog čitanja da prignu uhu Gospodinu i da ga čuju. I Isus čini čudo umnažanja kruha. Pokazuje svoju moć. Herod je moć pokazao sijući smrt i strah, Isus pokazuje veličinu Božju kroz otvaranje srca te pokazivanje da samo Bog može ispuniti čežnju srca. Ta čežnja se očituje u otvaranju naših očiju da upoznamo kakav je naš Bog. Našem Bogu je stalo do nas, on nas ljubi i želi da se susretnemo s njime. To znači da i mi moramo se truditi da budemo savršeniji i bolji jedni prema drugima. Susret s Isusom zapravo je onaj tračak Božanskog o kojem sam govorio. On se očituje u davanju ljubavi, vremena, susretu jednih s drugima, podređivanju vlastitih želja i prohtjeva drugima, ne iz razloga da me drugi iskorištava već iz razloga da budem bliži Bogu – da doživim susret s Njime. Susrećemo se s Isusom u sakramentima na konkretan način – kroz slušanje Riječi i blagovanje njegova Tijela i Kriv u Euharistiji. Tu bivamo dionici nebeske gozbe. No, braćo i sestre, to je tek pola priče.
Druga polovica otkriva se u našem životu kroz naše međusobne odnose. Smisao Euharistije je da, kada sudjelujem i kada se susretnem s Isusom bivam preobražen i dobijem snagu da mogu drugima pokazati tračak Božjeg svjetla. Svatko od nas je pozvan to biti. To je smisao pričesti i molitve i klanjanja i svega. Da Gospodin s kojim se susretnem promjeni mene i tako ja i ti i svi mi postanemo njegova produžena ruka ovdje. O nama ovisi kvaliteta navještaja Božje riječi i toga da li će ovaj svijet ostati samo na razini konzumerizma ili će ići dalje od toga. Želimo li biti nasljedovatelji Kristovi ili nasljedovati neke puste želje koje često nisu naše. To je pitanje čiji odgovor oblikuje kompletan naš život. Nasljedujmo Isusa da bi naš život bio uistinu ljepši i bolji.
Neka nam, kao jedan poticaj budu i riječi velikog Ruskog književnika Lea Tolstoja: „Ništa ne može učiniti naše živote, ili živote drugi ljudi, ljepšima nego međusobna ljubaznost.
“Čineći tako, nećemo jedni druge promatrati kao puke objekte preko kojih ostvarujemo neke prohtjeve i želje već postajemo uistinu braća i sestre jedni drugima jer na konkretan i vidljiv način pokazujemo svoje nasljedovanje Isusa kroz ljubaznost. Tako uistinu ostvarujemo Isusovu poruku. Tako neka bude. Amen!
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti