Nedjeljno promišljanje - Uska vrata života
Ove nedjelje pozvani smo izaći iz svoje uskogrudnosti...
Iz Evanđelja po Luki; Lk 13,22-30
Putujući tako u Jeruzalem, prolazio je i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: "Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?" A on im reče: "Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći." "Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: Gospodine, otvori nam!, on će vam odgovoriti: Ne znam vas odakle ste! Tada ćete početi govoriti: Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao! A on će vam reći: Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!" "Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji."
Promišljanje
Govor o spasenju u današnjem kulturnom kontekstu nailazi na podsmjeh, a sve češće i vrijeđanje, ismijavanje. Polazište takvog stava jest mišljenje da čovjek nema nikakvu potrebu biti spašen, jer imamo tehnologiju, većina nas nije gladna ni žedna, nema neke izravne prijetnje našim životima i onda smo skloni upasti u ravnodušnost. Postajemo tromi, mrtvi iznutra, naši životi se pretvaraju u ispunjavanje određenih formi i zadovoljavanje vlastitih, često nezdravih, strasti i ambicija, te, ni ne okrenemo se a ono – nema nas više, smrt nam kuca na vrata. A onda, vadimo se na sve žive stvari samo da ostanemo na životu. Nije li čovjek jadan u svemu tome?
I Izraelci su bili tužni i jadni u progonstvu, pod tuđom upravom, gdje im je bila ograničena sloboda te su bili žedni spasenja. Upravo žedni, toliko su čeznuli za time da su im životi postali molitva – sve što su radili prikazivali su dragom Bogu da ih spasi. I Bog je to učinio. U prvom čitanju čuli smo dio izvješća o budućem ostvarenju konačnog spasenja Izraelskog naroda. Bog sam progovara i otkriva cilj povijesti – boraviti u blizini Božjoj, gledajući Njegovu slavu. Taj susret prikazuje se kao sabiranje svih naroda na svetoj gori ljudi iz cijeloga svijeta. Tu se ne postavlja ograničenje jedino i isključivo na Izraelce, kao da oni posjeduju ekskluzivan pristup Bogu. Oni su zapravo kvasac koji širi vijest i riječ o Gospodinu u sve narode, te upravo zbog njih će se Bog objaviti svima i tako sve skupiti na svojoj gori. Ondje će biti mir, radost, sreća u zajedništvu jer će svi biti zajedno u slavi Božjoj. Ta istina nije ni danas izgubila na snazi.
Tom istom slijedu misli pridružuje se današnji psalam koji je najkraći u Knjizi Psalama. On ističe ljubav Božju prema svim narodima, te potiče na hvalu Bogu. Ta hvala proizlazi iz ljubavi Božje, jer on nas je stvorio i pozvao nas na zajedništvo s njime. Zajedništvo poprima svoj smisao ako nas upućuje prema Bogu. Mi smo mu dužni zahvalnost i povjerenje jer je On vjeran prema nama, dakle, iz Njegove vjernosti proizlazi naša zahvalnost i blagoslov naših života ako slijedimo Njegove odredbe. Hvala proizlazi iz usta svih naroda jer Bog sve želi otkupiti i privesti ih u zajedništvo sa sobom. Današnji Evanđeoski odlomak ističe nam važnost truda oko našeg vlastitog spasenja. Što bi bilo spasenje danas, u ovom konkretnom trenutku? Isus ističe kako su uska vrata spasenja. Spasenje za nas kršćane jest, na ovom svijetu nasljedovanje i prianjanje sve više uz Isusa Krista, što će reći postajanje sve više poput Krista. U vječnost pak spasenje, nakon naše smrti, jest boravak u blizini Božjoj (to je ono što nam je oslikalo prvo čitanje). Isus biva pitan o broju spašenih, dali ih je malo. Pitanje proizlazi iz Izraelskog mentalieta da će se spasiti samo iskreni i pobožni Izraelci koji obdržavaju sav Zakon (stav promoviran od farizeja). Zapravo, to je stav da nitko tko nije Izraelac se ne može spasiti. Isus upućuje opomenu da je potrebno boriti se da se uđe na uska vrata. Uska vrata života. Isus nije rekao broj, već donosi usporedbu o tome što se dogodi kada netko želi ući u kući gdje je gospodar zatvorio vrata. Oni će reći da poznaju gospodara, da su s njim jeli i pili, naučavao je po njihovim trgovima, a on će im reći ne poznam vas. Odstupite zlotvori. Gruba i teška opomena.
Što li nam ona govori? Progovara nam o temeljnoj stvari koju nam Isus želi priopćiti, a to je da je teško biti njegov, postajati jedno s Njime te uistinu biti spašen. Spasenje je ovdje zapravo druga riječ o nasljedovanju Isusa, postajanju sve više poput Njega. To ne ide bez borbe. Stoga nas On sam poziva da se borimo. S kime? Ne jedni s drugima, već prije svega protiv samih sebe, protiv svih protivština koji nas mogu odvojiti o Isusa. Riječ je o dubini našeg srca u kojemu trebamo stvoriti odluku da ćemo nasljedovati Isusa i to činiti čitavim svojim bićem.Nije dovoljno ići na misu i reći – ja sam dobar i bit ću spašen, nije dovoljno reći – eto, niti kradem niti ubijam ikoga niti ništa i ja sam dobar. Tko ti jamči da si ti dobar? Ako si sam sebi sudac koji kaže da si dobar, kako možeš biti siguran da ne griješiš u prosudbi?
Upravo u teškoćama se otkriva blizina Božja te naša ljudska usmjerenost prema Bogu. Jednostavno i lako je hvaliti Boga ako ti sve u životu ide, a kada te pritisnu teškoće – e onda nitko ništa ne valja. Je li to kršćanski? Je li nas Isus tako učio? Takvu stvarnost nam približava poslanica Hebrejima koja kaže da Gospodin stegom odgaja koga ljubi, šiba sina koga voli. To ne znači da Bog uživa u našim patnjama, već želi da naučimo kako ovu svoju narav trebamo preobraziti u Isusovu, da možemo uistinu biti jedno s Njime, a i s Presvetim Trojstvom. A preobrazba je teška. Teško je usmjeriti se prema dobru, ići težim putem, odvojiti od svojih usta i dati onome tko nema, pokloniti vrijeme susjedu ili posjetiti bolesnog rođaka u bolnicu ili poznanika u zatvoru. Teško je jer tu izlažemo sami sebi boli i jadi drugoga. To je poruka današnjeg Evanđelja. Nemojmo se zatvoriti u sebe već izađimo van iz svoje uskogrudnosti te se usmjerimo prema Isusu kroz naša djela. Nastojmo svoj život tako oblikovati da u našim djelima ravnamo prema Isusu, polazeći od jedne jednostavne istine da želimo postići spasenje, i da se za to treba boriti. Trebamo biti hrabri u susretu sa svime što je pred nama jer nismo sami – Isus je s nama. On nas vodi ako se ponizimo činimo kako je On činio – živimo moralno i pošteno, tražeći pravdu ne samo za sebe već za sve, jer smo svi braća i sestre.Neka nas u našim djelima i ponašanju vode i sljedeće misli Ivana od Križa, koji je pretrpio velike patnje i boli u životu no nikad nije prestao veličati Boga, jer su ga te boli i jad oblikovale u čovjeka koji polazi od Boga te pristupa svijetu na Isusov način:
„Misli na to da je mnogo zvanih, ali malo izabranih, i da je, ako se ne pobrineš za se, sigurnija tvoja propast negoli spasenje, tim više što je put koji vodi u vječni život veoma uzak.“
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti