Promišljanje - o poslanju

Iz Evanđelja po Mateju; Mt 17,1-9 Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle

Promišljanje

Danas slavimo II. Korizmenu nedjelju. U njoj se pred nas stavlja tema nade. Nada kao usmjerenje ljudskog srca i pokret duše ima snagu oblikovati i usmjeriti čitav život jedne osobe, te čak uputiti i čitava društva na promjenu.

Poruku snage koju nada ima čuli smo u prvom čitanju. Čuli smo kako se Gospodin obratio Abrahamu davši mu naredbu da ode iz svoje zemlje. Ako učini što Gospodin od njega traži blagoslovit će ga, i bit će prijatelj njegovim prijateljima, a neprijatelj njegovim neprijateljima. Gospodin obećava prijateljstvo Abrahamu ako položi svoju nadu u Njega.

Teška je to odluka! Sve staviti u ruke Boga kojega si tek upoznao. Prebaciti čitav svoj život na temelju nekog obećanja. Baš tu dolazi do izražaja kvaliteta Abrahama kao osobe. On je povjerovao Gospodinu i nada se da će se to ispuniti. Na tom obećanju temelji se promjena njegova života – zaokret od starog života prema novome. On napušta rodni kraj i slijedi Gospodinov nalog. Tako utemeljuju povijest spasenja – to je povijest blizine Božje onima koji ga slijede.

To nam poručuje i današnji Psalam kada kaže: Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi. (Ps 33, 18-19). Tko se uzda u Boga, Bog mu spašava život i hrani ga. Ne znači da mu je život jednostavan i lagan, ali mu je život smislen. A smisao života pruža čovjeku utjehu da i u teškoćama ne klone već se bori i ne odustaje od sebe, svoje obitelji, svojega naroda.

Smisao života nalazi se u nasljedovanju Isusa Krista. Prekrasno nam je to približio sv. Pavao u drugom čitanju kada kaže: Bog koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim - ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih (2 Tim 1, 9)

Naš poziv sveti jest sam naš život, koji je odraz ljubavi Božje i to preko milosti koja nam je dana po Isusu Kristu. A milost je to da u sebi pronalazimo snagu nade da se suočimo s ovim životom. Život jest sam po sebi borba, napor, muka. Ako se promatra samo tako onda bilo koja stvar koja nas muči nema smisla i uopće se ne isplati truditi se. Međutim, ako stvar promatramo polazeći od toga da je Boga naumi sve to za svakoga od nas – dakle, već je predvidio da možemo postati sveti, i dao nam je obećanje da ćemo biti zajedno s Njime, tad nas svaka ta protivština uči da budemo bolji.

U Evanđelju pruža nam se nada na jedan jasan način. Da bi se svatko od nas mogao nečemu nadati, potrebno je da ima cilj svojeg života pred sobom, da iz toga cilja crpi snagu za suočavanje s teškoćama. Isus je došao na ovaj svijet da preobrazi svijet. I to ne mačem, već snagom Duha Svetoga.

Događaj koji smo čuli slijedi neposredno nakon što je Isus prvi put nagovijestio koja je sudbina Sina Čovječjeg – da bude mučen, trpi, raspet, umre te da uskrsne. Isus je uzeo Petra, Ivana i Jakova na goru visoku i pred njima se preobrazio.

Isus se sam preobrazio – pokazao je svoju slavu – kao Sin Božju. Iz nutrine čovjeka Isusa izašla je na vidjelo snaga Krista. To je život u punini – i to je zalog naše nade. On je bio preobražen kako što je nakon uskrsnuća bio preobražen. I ta preobrazba je imala za pokazati, kako ovoj trojici apostola, tako i nama – da u svakome od nas se nalazi trag Božji i da tu ljubav, tu ljepotu, tu svjetlost, tu snagu možemo imati ako surađujemo s Božjom voljom.

  Božja volja za nas je da svatko od nas u sebi doživi tu preobrazbu – da život poprimi sjaj zajedništva, sjedinjenja s Bogom. Što bi to značilo? To znači da svi moji postupci u životu budu vođeni polazeći od misli i želje da budem jedno s Bogom. Biti jedno s Bogom znači slijediti Isusa – ustrajavati u nevoljama i patnjama, te pokazujući kako je lijepo biti s Bogom u životu. Vidimo da u društvu nije tako. Mi ne živimo polazeći od nade da ćemo biti jedno s Bogom, već od toga kako treba što dulje ovdje živjeti i komotnije, kako da nam bude ljepše, pa uvijek nekako kukamo kako ne valja ovo, ne valja ono, kako nas svi pritišću, kako se svijet mijenja. Sve je to točno. A ja postavljam pred vas jedno pitanje:

Gdje je tu u ovom vremenu vaša nada? Kolika je naša vjera? Kolika je naša ljubav? Mislim da je slaba, dosta slaba. I zato nam je dana ova korizmena obnova da uspostavimo nove odnose u svojem srcu i mislima, da postanemo bolji ljudi. Preobraženje nam pokazuje kako je lijepo biti s Bogom, biti u molitvi, biti na misi i izgledati lijepo, pobožno i sveto. Govori nam i još nešto. Na kraju je Isus rekao apostolima siđimo dolje. Nisu napravili sjenice, nisu ostali u toj ljepoti, već su sišli u taj grešni, napaćeni, sramotni, poganski svijet da u njega donesu svjetlost Božju.

Na to smo i mi pozvani. Da nakon molitve, susreta s Bogom u misi, ispovjedi, križnog puta idemo u svoje obitelji, na radno mjesto, na javna događanja i da tamo svjedočimo vjeru. Da tamo pokažemo kakvi smo mi ljudi, da smo ljudi nade koji vjeruju da će Bog učiniti da iz ovog teškog vremena izraste svjetlija budućnost.

Neka nam u tome pomognu i ove riječi sv. Ivana Pavla II: „Preklinjem vas, nemojte nikada odustati od nade, nemojte u nju sumnjati, nemojte se umoriti od nadanja i nemojte se nikada obeshrabriti. Ne bojte se!“ Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti