Promišljanje - U početku...
Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 1, 1-18 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
Promišljanje
Razmišljanje o Bogu uvijek uključuje jednu čežnju ljudskog srca o tome da nekako dodirne, uhvati, postane dio Boga. Čovjek, kao stvoreno, materijalno, tjelesno biće ima neizmjernu potrebu da susretne Gospodina u konkretnosti života. Želim imati dodir, osjet, miris onoga o čemu vjerujem i o onome tko me je oblikovao. Čovjek ako razmišlja o tome gdje da susretne Boga, i kako, na koji način, onda mu postupno biva sve jednostavnije i kvalitetnije za primijetiti i priznati kako je bilo nužno da sam Bog postane čovjekom. Susret Boga i čovjeka započinje ne s čovjekom nego s Božjom blizinom i ljubavlju. Upravo takav pristup i ljubav koja omogućuje susret stvorenja sa Stvoriteljem jest ono što obilježava našu kršćansku vjeru. I ne samo našu vjeru već i naš cjelokupni odnos kao stvorenih, razumnih bića koja su sposobna oblikovati svijet oko sebe. O tim stvarima govori nam prvo čitanje današnje nedjelje. Čuli smo odlomak iz Knjige Sirahove o mudrosti. Mudrost se u Starom Zavjetu poistovjećuje s Božjom brigom za svijet.
Ona je karakteristika koja pripada Bogu, a uključuje dvije ključne stvari – ljubav i milosrđe. Obje su jednako važne. Ljubav pokazuje brigu i vrijednost koju čovjek posjeduje da se Bog brine za njega. Milosrđe pokazuje da, unatoč čovjekovom grijehu, padu – ostaje mu otvoren put prema sjedinjenju s Bogom. Bog nikoga ne odbacuje već želi da pronađemo Mudrost u životu. Mogli bismo reći da je to, u današnjem svijetu pronalaženje umijeća življenja.
Čuli smo u Evanđelju govor o Riječi Božjoj koja je postala Tijelom. Bog postade jednim od nas. Možda nam se to čini glupo ili nepotrebno, možda promatramo svijet oko sebe čisto tehničkim očima – treba napraviti to i to i bit će dobro. Život se ne iscrpljuje u matematičkoj preciznosti (2+2=4), već život uključuje splet događaja, stvari, situacija koje nikako ne možemo predvidjeti, koje nas možda muče, koje nas iscrpljuju. Jedino na što možemo i trebamo utjecati jest svoj vlastiti odnos prema svemu tome. U to se uklapa smisao da je Isus postao jednim od nas.
Evanđeoski odlomak završava riječima da nitko ne vidje već Ga Sin – jedinorođenac obznani. Što bi to konkretno značilo za nas? Boga se može zamišljati kao nekog dalekog, nekog nedohvatljivog, nekog koga ne zanima čovjek. Vidimo oko sebe – sve nas je manje, sve je više nezaposlenih, zatvaraju nas u strahu od globalne pandemije virusa, potresi pogađaju našu domovinu, unutarnji rascjepi u sklopu gospodarstva i politike. Kao da je nestalo s lica zemlje ljepote i onoga za što se isplati živjeti. Braćo i sestre – tu i u takav svijet je došao Isus da nam pokaže kako se može i treba živjeti drugačije.Prije svega, Isus je objavio lice Očevo. Kakvo je to lice?
Lice je to koje se ne zadržava na blijedoj površini ljudskog iskustva života, patnje, teškoća već koje gleda u dubinu. Ono promatra srce svakoga od nas i ono što se u njemu nalazi. Želi dodirnuti tu neizmjernu snagu i ljepotu koju svatko, baš svatko od nas posjeduje. Isus je to ostvario tako da nije vraćao istom mjerom, već je uvijek postupao prema drugima s ljubavlju, što će reći da je nastojao svakome pokazati da se isplati pristupati životu s otvorenim srcem. Srcem koje može i u boli prihvatiti da život ima smisao.
Na jednom sam mjestu pročitao: „kako se čovjek danas više ne usuđuje vjerovati u ljepotu, te da od nje stvaramo samo privid postojanja kako bismo ju lakše uklonili. Naša današnja situacija pokazuje kako ljepota zahtjeva za sebe najmanje toliko hrabrosti i odlučnosti koliko zahtjeva i istina i dobrota te da neće dopustiti sebi da bude odvojena od svoje dvije sestre bez da uzme uz sebe čin mistične osvete. Možemo biti sigurni da tko god pljuje ljepotu kao da je ona neki relikt (ostatak) prošlosti ili čista glupost, priznaje li on to ili ne – ne može više moliti i uskoro neće moći niti ljubiti.“O tome se radi – da naš zaborav ljepote života, truda i napora dovodi da se onesposobimo za molitvu i ljubav. A molitva i ljubav tvore središnjost našeg života kao stvorenih bića. Bez toga postajemo isprazne tjelesne čahure koje samo hodaju kroz vrijeme bez da ostavljamo oko sebe ljepotu postojanja.Braćo i sestre, u ovoj novoj godini želim vam hrabrost da u svemu što imamo prepoznamo ljepotu Božju.
Postoji nešto dobro u svijetu – tračak svjetlosti u tami, trenutak kad sunce prođe kroz oblak, osmjeh djeteta, ljubav majke, briga oca, miris svježeg kruha, kaplja dobrog vina – male stvari, ali dobre stvari. I za njih se isplati boriti i truditi. To je ono što nam je Isus objavio i obznanio – nemojmo dopustiti da nam netko uzme ljepotu života. Trudimo se oko dobra kroz susret jednih s drugima koliko možemo, molimo dragog Boga i prije svega nemojmo misliti da, ako se trenutno osjećamo malo izgubljeno – Bog nas je zaboravio.Bog nikad ne zaboravlja one koji ga ljube. Sam Isus je dokaz toga. Nemojmo stoga ni mi zaboraviti ljubiti Njega i jedni druge. Tako neka bude. Amen!
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti