Nedjeljno promišljanje - Otac koji nas prihvaća i čeka

Jesmo li spremni boraviti u Očevu domu?

Iz Evanđelja po Luki; Lk 15,1-32

Okupljahu  se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima." Nato im Isus kaza ovu prispodobu: "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: `Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.` Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." "Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: `Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.` Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika." I nastavi: "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: `Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.` I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno." "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." "Došavši k sebi, reče: `Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: `Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.`" "Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: `Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.` A otac reče slugama: `Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!` I stadoše se veseliti." "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: `Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.` A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: `Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.` Nato će mu otac: `Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!`"

Promišljanje

Blagovati s nekim u Izraelskom mentalitetu, a velikim dijelom i u našem današnjem, znači dijeliti svoju intimu s njim, susresti se s drugim (ovdje grešnikom i carinikom) u jednom radosnom trenutku blagovanja hrane. Tadašnje blagovanje nije bilo kao danas, da se sve nekako rutinski, što brže pojede i popije, a onda svatko na svoju stranu. U Isusovo vrijeme, zajedničko blagovanje uključivalo je i razmjenu misli, osjećaja, najnovijih vijesti pa i dijeljenje životnih poteškoća. Jednom riječju, oni koji su zajedno blagovali su se međusobno prihvaćali i u tome leži ključ razumijevanja današnjeg evanđeoskog odlomka.  Isus odgovara pismoznancima i farizejima pružajući im tri prispodobe. Prva govorio o izgubljenoj ovci, druga o izgubljenoj drahmu, treća o izgubljenom sinu. Ova treća nam je uglavnom svima dobro znana. U svakoj prispodobi biva izgubljeno nešto što je dragocjeno, vrijedno te to stvara tugu i bol. Poduzimaju se koraci da se pronađe ono što je izgubljeno. Pastir traži ovcu, žena traži drahmu, a otac čeka, strpljivo i u ljubavi, svojeg sina. Kada se pronađe ono što bijaše izgubljeno nastaje velika radost. Radost pronalaska je ono što povezuje ove tri prispodobe. Obratimo pozornost na kontekst u kojem su ove prispodobe izrečene.  

Isus želi pokazati pismoznancima i farizejima pravu sliku Boga. Oni su, polazeći od slijepog prianjanja uz zakon, smatrali kako je Bog oštar i grub sudac koji sankcionira bilo kakvo odstupanje od propisa. Propis (zakon) je postao izraz Božje volje u tolikoj mjeri da se Bog izgubio iz vida – odnos prema Bogu proizlazio je iz vršenja zakona, a ne iz aktivnog susreta sa samim Bogom. Bog nije takav. Promotrit ćemo to pod vidom treće prispodobe o milosrdnom ocu.

Otac je podijelio imanje svojem sinu i pustio ga da čini što hoće. Sin je otišao i spiskao sve, te je tada, kada je ostao bez ičega, shvatio da mora raditi da bi preživio. Radio je ali nije uspio zadovoljiti svoje osnovne potrebe, bio je gladan. Plaća je bila premala. I tada je došao k svijesti, u tome trenutku kada je bio najjadniji, shvatio je da je u očevom domu bilo svega obilja. Ondje su i radnici imali kruha napretek. Stoga, shvativši svoju grešku, priznavši samom sebi da je kriv, kreće kući. Otac ga dočekuje radosno (jer ga je iščekivao), i ne dopušta mu da dovrši svoju govor o tome kako ne zavrjeđuje da bude sin već neka radi kao radnik. Otac mu tada daje odjeću, prsten i zapovijeda da se zakolje ugojeno tele. Vraća mu dostojanstvo sinovstva. Stariji sin, koji je bio kod kuće i vršio je sve što je trebalo, vraćajući se s polja, ne želi ući u kuću gdje je bila gozba za mlađeg sina. Otac i njemu pristupa i želi da uđe, ali ovaj mu predbacuje da kako mu nikad nije ništa dao da se s prijateljima proveseli. Otac ističe kako se treba veseliti jer je mlađi sin bio izgubljen i nađe se, mrtav i oživje. 

Očevo ponašanje prema oba sina je isto. On ih ljubi i želi da budu sretni. Sreća pak proizlazi iz susreta, iz boravka u očevu domu. Mlađi sin je otišao od kuće i shvatio da bez boravka u očevu domu ne može biti sretan, te da život i radnika u očevu domu biva blagoslovljen. Zato se vraća. Ne jer je bio gladan, već jer je razumio da bez oca i očevog doma i obitelji i zajedništva u ljubavi nema sreće. Stariji sin, koji je boravio doma, u biti nije bio dio tog doma. On prezire svojeg brata, ali prezire i oca. Predbacuje mu kako mu nikad nije ništa dao da se proveseli s prijateljima. Ne spominje nigdje da se proveseli s ocem ili da svi zajedno prirede gozbu, već nisi meni dao. Izgleda kao da i stariji sin ima istu želju kao i mlađi, da se odvoji od očevog doma, od njegovih odredbi i zahtjeva te da sam kroji svoj život.

Otac obojicu prihvaća i čeka. Slika je to Isusovog i našeg Oca, koji želi da svi mi budemo sretni. Kada i učinimo nešto loše, učinimo zlo, kad se odvojimo od Očevog doma, sagriješimo, budemo jadni i u bijedi – i tada nas Otac čeka. Potrebno se pokajati, priznati da smo pogriješili i vratiti se u Očev dom. Pogreška jest grijeh, a grijeh jest narušavanje odnosa prema Bogu ili ljepše rečeno – ranjavanje ljubavi prema Bogu. Put do Očeve kuće u tim trenucima vodi preko sv. Ispovjedi, gdje nas Otac radosno prihvaća u svoje zajedništvo. Zakon koji poznaje Otac jest ljubav, a ta ljubav zahtjeva da se čovjek u svemu što čini ravna prema Očevim zapovijedima – ljubiti Boga i bližnjega svoga. U hrvatskom jeziku riječ sreća vuče svoj korijen iz riječi susret. Kada susretnemo onoga tko nas prihvaća i voli, tada pronalazimo sreću. To je onaj govor s početka našeg promišljanja kako kod zajedničkog blagovanja imamo radost i međusobno prihvaćanje. To je slika našeg Boga. Otac koji nas poznaje i voli, unatoč našoj grešnosti. Nemojmo se stoga bojati kada nam je teško u životu ili kada nas svi odbace, jer Otac nas nikad neće odbaciti. Nemojmo nikad misliti da smo previše grešni te stoga ne zavrjeđujemo Božju ljubav. Ono što si mi teško priznamo jest da smo u biti svi mi često stariji sin, pa smatramo kako sve činimo dobro a ne želimo razumijete da trebamo Božju ljubav. Tek u razumijevanju da smo grešni i da nam je potrebno svakodnevno obraćenje i da je to jedini put da ostanemo u Očevoj kući, možemo pronaći sreću u ovoj dolini suza. A Gospodin nas uvijek čeka otvorenih ruku ako smo spremni prihvatiti život u Očevom domu.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti