Promišljanje - Biće dubine u kaosu života
Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 3,14-21 U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svog
Promišljanje
Prvo čitanje današnje nedjelje dolazi nam iz Druge knjige ljetopisa. U tim knjigama sabrani povijesni događaji, u smislu određene kronike, zato i nose naziv ljetopisi, u kojima se želi pokazati Gospodnji utjecaj na Izabrani narod. Želi se pokazati i posvijestiti da je Gospodin živ i da utječe na one koje ljubi. U tim knjigama se otvara i jedna nova perspektiva – odgovornost koju čovjek ima prema svojem životu – život u skladu s Božjim pozivom prima blagoslov, onaj koji pak čini zlo – završava u zlu.
Odlomak govori kako su svećenički glavari čini gnjusobe, bezbožničke čine, kako je narod gomilao nevjeru na nevjeru. Takvi čini imali su za posljedicu da je narod bio prodan u ropstvo. Domovina im je bila osvojena, a oni morali služiti drugima. Nisu htjeli slušati proroke, nisu htjeli slušati Gospodnji glas – već su ih ismijavali i mislili da će sve biti dobro kao i do sada. Gospodin ih nije ostavio, već im je slao ljude, progovarao im je. Pitanje je bilo da li su oni slušali ili nisu. Vidimo po odlomku da nisu slušali. Mislili su da se loši događaji koji se događaju, a povezani su s narodnim katastrofama i nedaćama. Odvajanje od Gospodina ima za posljedicu da čovjek bude izručen kaosu. Kaosu vlastitog postojanja. To je ono što ne želimo vjerovati i što sami ne želimo priznati. Vidimo to oko sebe, među nama. Takav isti pristup su i Izraelci imali. Sve dok im Gospodin nije poslalo pomoć i na jedan način „natjerao“ ih da shvate. Slobodni su izabrati – dobro ili zlo, no kad se izabere, treba biti spreman i nositi posljedice mojeg izabranja.
Evanđelje nam donosi posljednji dio razgovora Isusa s Nikodemom. Nikodem je bio visokopozicionirani farizej, čovjek zakona, pravedan, pošten i nadasve duhovan. On ima jednu karakteristiku koja svima nama nedostaje – žeđa za Gospodinom, želi razumjeti, želi upoznati istinu, želi biti jedno s Gospodinom. To je pozadina njegovog dolaska k Isusu noću. On želi obasjati tamu svoje nutrine svjetlom.
Prečesto se Nikodema smatra kao nekoga tko se boja istine, tko je želio možda na jeftin način doći do određenih informacija, tko je imao strah da ga netko ne prozove, da ne budete prepoznat kao Isusov simpatije, kao netko tko želi se postaviti protiv vladajućih stranaka. Zapravo je situacija potpuno drugačija. Činjenica jest da Nikodem želi bolje razumjeti stvari. Stvari koje se nalaze u dubinama Božjeg plana za svakog čovjeka. Svakom od nas podarena je sloboda da odlučimo što želimo od našeg života. I bačeni smo u postojanje – jednostavno smo tu gdje jesmo.
I Nikodem to zna i želi razumjeti kako upotrijebiti svoju slobodnu volju da postanem ispunjen čovjek, čovjek koji posjeduje smisao života, posjeduje integritet. I zato Isus govori Nikodemu o zmiji koja je bila uzdignuta u pustinji i o parareli (poveznici) između uzdignuća zmije i uzdignuća Sina Čovječjeg. Pri tome se pod Sinom Čovječjim smatra Isus Krist koji ostvaruje žrtvu spasa za otkrivanje novog puta života čovjeka, odnosno, utire put novog smjera čovječanstva.
Izraelci su to iskusili u pustinju. Mojsije je postavio zmiju prema Gospodnjoj zapovjedi da se spase oni koju će dići pogled prema zmiji da se promjene. Zdravlje ne dolazi samo od bioloških supstancija i ravnoteže unutar čovjeka već više od stava srca odnosno duše. Mi smo bića neizmjerne dubine, no ako je ta dubina kompromitirana kaosom života, postajemo bolesni poput Izraelaca u pustinji ili poput ljudi o kojima smo čuli u prvom čitanju – bezakonje počinje obuhvaćati naš život i onda nam nije važno činimo li preljub, da li vrijeđamo, psujemo jedni druge, da li smo oholi i bahati, da li mislimo kako je važno da me drugi pozdravljaju i cijene dok sam unutar sebe trulež. Bolest je to, braćo i sestre koje mi osjećamo među nama.
Nije dovoljno reći samo da idem kroz život i živim. Potrebno je uistinu živjeti život. Istina o kojoj Isus govori u današnjem odlomku uključuje upravo to. Među nama postoji nered i kaos i zlo, no postoji i red i dobro. Postoji smisao u svakom od nas, postoji smisao u postojanju svakog od nas.
Smisao otkrivamo ako nastojimo činiti dobro. Isus je tu jasan – tko čini dobro dolazi na svjetlost, tko čini zlo biva u mraku. Nitko nas ne može prisiliti da činimo dobro ili zlo – sami odabiremo. Samo postajemo ili dobri ili zli – kroz naša djela i ponašanje. Nemojmo misliti da će nas neka sreća ili neki čudotvorac ili magija spasiti ili da će uvijek sve biti dobro. Nije dobro jer mi nismo dobro. Nismo dobri u svojim srcima. To je bolest o kojoj sam govorio ranije. Tu bolest možemo samo promijeniti ako dignemo pogled iz kalježi ovih naših odnosa i naših gluposti, mraka u kojem živimo prema svjetlu. Svjetlo koje dolazi od Gospodina.
Svatko od nas može nositi to svjetlo, svjetlo koje dolazi od našeg susreta s Gospodinom. Poznato nam je da ako činimo dobro postajemo dobri u svojoj srži i to ne samo u srži već postajemo sve bliži Gospodinu. Ako k tome dodamo još i molitvu i traganje za smislom života počinjemo živjeti u istinu.
Što bi bio život u istini? Život u istini uključuje integritet karaktera – reći ono što mislim, raditi ono što Gospodin želi da radim, ljubiti Boga i bližnjega svoga i nastojati živjeti tako da uvijek mogu hodati po svjetlu, po danu, po suncu.
To je život u kojem unatoč problema, patnji i boli, mogu udahnuti punim plućima i reći – isplati se živjeti. To je život po Božjem u kojemu živim životom Krista. To uključuje spremnost da svoju patnju oblikujem prema novom smislu. Postoji određena ljepota života – šetnja s voljenom osobom, poljubac roditelja djetetu, osjećaj sunca na koži, susret između starih prijatelja, mir u molitvi. Za to se isplati živjeti i za to se isplati truditi. Trudimo se i mi živjeti u isitni i imati život integriteta – živimo u istini ne u mraku i tami. I Bog će biti s nama.
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti